Legendarni selektor košarkaške reprezentacije BiH i član kultne generacije KK Bosna koja je 1979. godine bila prvak Evrope, Sabit Hadžić je preminuo prije dva dana u 61. godini.
Žal za njegovim odlaskom je pokazala cijela bh. javnost.
Posljednji pozdrav je uputio i Goran Radonjić, a koji je objavila slobodna-bosna.ba:
Danas je zaista teško naći prave riječi i oprostiti se od vrsnog sportiste i ekstremno kvalitetne ličnosti: U ime svih nas Tvojih košarkaških prijatelja i u ime svih onih kojima si srce punio košarkaškom ljepotom u Sarajevu i na svim košarkaškim terenima gdje god si igrao, hvala ti Sabe za sve košarkaške radosti, a bilo ih je zaista mnogo. Počivaj u miru.
“Zamisli, Sabit. Prava tragedija. Teško mi je kao i u ovih 19 dana iščekivanja i nadanja. Život ga nije nikad mazio, malo mu se lijepih godina desilo, a sad ga je definitivno izdao”. Tako mi je u kratkom E-mailu napisao Bogdan Boša Tanjević, očito skrhan od tuge zbog prerane smrti jednog od njegovih najpouzdanijih igrača.
Sabit Hadžić (61) je u subotu preminuo u bolnici u Antaliji gdje se posljednjih dana nakon jakog moždanog udara grčevito borio da preživi. Njegovo lavovsko srce nije bilo jače od sudbine. Mnoge košarkaške bitke Hadžić je dobio, ali iz ove posljednje najvažnije, na žalost, nije uspio izaći kao pobjednik.
Mnogi iz mlađih košarkaških generacija se ne sjećaju ko je bio Sabit Hadžić, dok sam siguran da će svi iz starijih generacija sa dužnim poštovanjem da se sjete igrača sa brojem 14 iz sarajevske “Bosne”. U ovakvim situacijama ostaje nam da napišemo nekoliko redova i da odamo poštovanje njegovoj igračkoj ličnosti, da se sjetimo koga je sve trenirao, ali posebno da kažemo kako je skromna ličnost bio i kako su ga svi voljeli.
VUNDERKIND IZ HRASNICE
Kao mladi košarkaški sudija sam sudio utakmicu u Hrasnici gdje je Famos redovno pobjeđivao, a onda sam na uobičajenom košarkaškom sastanku u sarajevskoj “Skenderiji” kazao Tanjeviću kako je neki klinac postigao čak 50 poena. Boša Tanjević, začetnik svega košarkaškog u Sarajevu, košarkaški otac. ili stariji brat svih nas koji smo tamo ponikli, je odmah insistirao da Rusmir Halilović (tadašnji trener juniora Bosne (kasnije uspješni trener juniorske reprezentacije Jugoslavije) ode i vidi tog igrača. Ubrzo nakon završene sezone Sabit Hadžić je postao član Bosne i miljenik trenera sarajevskih “studenata”, kako su Bosnu popularno zvali. Hadžić je igrao odbranu kao i Tanjević u vremenu dok je branio boje OKK Beograda. Razlika je bila u napadačkim kvalitetima i Hadžić je, uz Tanjevićevu pomoć, brzo izrastao u vrsnog košarkaša koji je, kada bi god imao priliku, bio spreman da nartrpa protivnički koš do vrha. Istovremeno je, kao po pravil, uvijek čuvao najopasnijeg napadača iz protivničke ekipe.
Sabit je bio skroman mladi košarkaš i izvan terena ni po čemu se nije razlikovao od svoje generacije. Kada bi bio na košarkaškom terenu, tu je bio potpuno drugačiji od svih drugih. Za njega nije postojala izgubljena lopta, nije bilo igrača s kojim se nije upustio u košarakaško nadmudrivanje. Mi koji smo stalno gledali Bošine treninge i upoznavali košarkaške tajne, uvijek smo se šalili da Hadžić cijeli trening odigra u osnovnom košarkaškom stavu (demi flash, tako smo zvali taj dio košarkaške igre). Govorili smo:”Kada je Sabe na terenu, on uvijek zubima grize parket”. Bio je on veoma značajan igrač u timu Bosne, a učestvovao je u ostvarivanju najvećih Bosninih rezultata.
Sabit Hadžić je bio tri puta prvak Jugoslavije sa svojim drugovima iz Bosne (1978, 1980, 1983), dva puta je osvojio Kup Jugoslavije (1978, 1984), a najznačajniji rezultat je postigao igrajući u prvom prvaku Evrope iz naše bivše domovine. Da ne zaboravimo. Bosna je 1979. godine bila prvak Evrope kada je u francuskom Grenobleu napravila najveće košarkaško iznenađenje, nadigravši čuveni Varese 96 – 93. Ekipa koju su predvodili Delibašić (30 poena) i rekorder po broju postignutih koševa na jednom finalu Kupa Šampiona (45) Žarko Varajić je ponovila čudesnu igru i postala prvak Evrope.
TIHI MOMAK ZA VELIKE POBJEDE
Vjerovatno su mnogi i od najboljih poznavalaca košarkaške istorije zaboravili da je i Hadžić, zajedno sa Acom i Draženom Petrovićem, Zorkićem, Žižićem, Sunarom, Mutapčićem, Knegom, Radovanovićem, M. Nakićem, Dalipagićem, Vukičevićem, bio na olimpijskom postolju. Jugoslavija je pobijedila Kanadu (88 – 82) i osvojila bronzanu medalju u Los Angelesu 1984 godine. Oblačio je reprezentativni dres ukupno 104 puta, a svaki minut proveden na terenu za njega je bio nezaboravna radost.
Igrao je Hadzić u Bosni, ali se uvijek vraćao u svoju Hrasnicu (predgrađe Sarajeva) i tamo pomagao na razne načine svom bivšem klubu. Kako je Bosna stvorila veliki broj vrsnih trenera, logično da je jedan od njih postao i Sabit. Vodio je više evropskih i azijskih klubova (bio prvak BiH sa “Bosnom”, ali i prvak Saudijske Arabije), a posebno je obilježio svoju trenersku karijeru kao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine na četiri Evropska prvenstva (1997, 1999, 2001 i 2011).
Posljednje godine života Sabit je proveo u turskom ljetovaliŠtu Antalija zajedno sa svojom izabranicom Fatmom.
Teško je u ovakvim situacijama pisati o dragim ljudima koji na žalost više nisu među nama. Koliko je Hadžić bio dobar čovjek i sportista to znaju svi oni koji su ga bliže poznavali. Njegova skromnost je bila izuzetna izvan terena, a na košarkaškom terenu je izgarao za svakom loptom, borio se do posljednjeg daha i bio ljubimac svih nas koji smo pratili košarku.
(GORAN RADONJIĆ je najpoznatiji košarkaški sudija bivše SFRJ, ali i Evrope, godinama visoki funkcioner Košarkaškog saveza Francuske)
