Komentar koji slijedi je autorizovan, nekoliko dana prije proteklih izbora. Kao odgovoran medij, odlučili smo da ga ne objavljujemo prije izbora, jer kako god, Denis Bečirović nije izašao iz okvira dozvoljenog u demokratiji, a s druge strane trenutni Predsjednik SDP-a, u tajnoj koaliciji sa jednom propalom organizacijom, odmagao je uspjeh vlastitog kandidata.
Dva dana nakon izbora, trenutni Predsjednik SDP-a, pokazuje i dalje njegovu destruktivnu stranu, sličnu propalom tajnom koalicionom partneru, te je vrijeme da se njegov pogled na BiH u okvirima njegove mahale i malo šire, preispita i ideja Socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini vrati na pravi put. Interesantno je da za poraz krivi pobjedničku stranku, a zanemaruje činjenicu da su većina “socijaldemokrata” glasale i za Željka Komšića, a koji je, za razliku od Nikšića, institucija posebne težine u čitavoj Bosni i Hercegovini.
Komentar prenosimo u cjelosti:
Sudeći po izjavama Nermina Nikšića postaje sve očiglednije da je njegov kandidat za Člana Predsjedništva Denis Bećirović kandidovan ne da pobijedi nego da omogući pobjedu onome koji odgovara Nikšiću tj. oduzme glasove onome ko mu ne odgovara.
Da li je Nermin Nikšić, po mnogima grobar socijaldemokratije u BiH, oficijelno postao član druge partije nije poznato, ali njegovi stavovi i populističko-destruktivne izjave i obezvrjeđivanje svega što su drugi uradili je u najmanju ruku diskutabilno. Čak šta više stvara se dojam da se radi o njegovim ličnim interesima, odnosno strahovima. Ili o veoma perfidnoj i lukavoj strategiji da, kroz Bećirovića, on učvrsti poziciju u SDP-u i omogući svom tajnom koalicionom partneru da zasjedne tu gdje bi “ko biva” trebao da zasjedne Bečirović.
Svakome sa zdravim rasuđivanjem je jasno da ovakvom kampanjom, bez konkretnog programa, sa frazama i temama koje su suvišne za diskusiju (npr. put BiH prema NATO-u, EU-u) SDP-ov kandidat dosađuje ili zabavlja “raju” koja dođe na predizborni skup. U jednoj uređenoj državi, demokratiji i društvenom bazom na sređenom nivou, takva kampanja bi i imala smisla, ali u BiH to nije slučaj.
Kao da je Nikšić bio taj koji je potajno želio ući u trku za Člana Predsjedništva ( o.r. Nikšić je dobio nesto više od 6000 glasova!), ali kad je osjetio da od toga nema ništa, kao prefrgan i iskusan kalkulator osmislio je za Denisa Bećirovića (političara probosanske i patriotske orjentacije, ali ne prefrgan, manipulant i kalkulator ko Nikšić, i ne mrzitelj konkurenata) kampanju koja će izgledati kao “efektivna”, ali osuđena na propast. Jer kako drugačije objasniti strategiju koja se svodi na to da Predsjednici nekih partija šalju podršku Denisu, te načelnici opština, te ovi ili ini izvanbosanski funkcioneri, a nigdje građana? Sigurno je da je to direktiva Nikšića i najvjerovatnije je samo cilj da Denis uzme glasove SDA-u, a da bi pobijedili njegovi favoriti, posebno oni koji imaju djelimičnu kontrolu nad istragama i sudskim postupcima, sudeći po strategiji i izbornoj kampanji koju “koristi” Nermin Nikšić.
Da li su to bili Dodik, Čović ili Radončić može se nagađati, ali Bečirović, Džaferović, Komšić i Ivanić nisu sigurno njegovi favoriti!
Koliko je Bećirovićeva kampanja osuđena na propast pokazala je debata na FTV, gdje je Bečirović u odnosu na Džaferovića i Radončića ostavio utisak da je izvan realnog vremena i prostora, bez obzira što nema sumnje da je on obrazovan i okrenut demokratskoj građanskoj BiH, ali u isto vrijeme fokusiran samo na SDA i političke teme koje sa BiH stvarnošću još nisu kompatibilne, a što je direktni uticaj njegovog prefrganog šefa. Kao da je zaboravio da Predsjedništvo BiH broji tri Člana, po jednog iz reda Bošnjaka, Srba i Hrvata, tako niti je Bakir, niti bi Denis mogao donositi odluke bez saglasnosti druga dva Člana.
U isto vrijeme, njegov šef Nikšić je kao i svaki predizborni skup, vodio kampanju samopromocije i sabotiranja strategijskih interesa i tema za Bosnu i Hercegovinu, rušenja sudskih i policijskih institucija i zakona, pogotovu onih koje su otvorile istrage protiv njega, na isti način kao što je vodio politiku zadnjih 4 godine, obilježenu populizmom, kalkulantnim koalicijama, sabotiranjem donošenja korisnih zakona i drugih strateških rješenja, a koji su doprinjeli, zahvaljujući takvoj opozicionoj politici, samo usporavanju BiH prema EU-u i NATO-u.
Najvjerovatnije i sama dilema Denisa Bećirovića na početku godine da li će da se kandiduje ili ne je bila povezana sa prethodno napisanim.
Na žalost zbog Nikšića i njegove politike sputavanja boljih i sposobnijih, evropskijih i demokratičnijih članova SDP-a, SDP nije to što bi trebao da bude. Iako su šanse Bećirovića da pobijedi time minimalne, nakon izbora, taj debakl treba da dovede do ostavke Nikšića, a da kormilo preda npr. Bećiroviću.
