U četvrtak 28. januara 2021. godine s početkom u 17 sati biće otvorena izložba “Vjetar Života”, akademskog slikara Miroslava Bilaća (1931 – 2003), u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.
Miroslav Bilać je bosanskohercegovački slikar i pozorišni scenograf rođen u Travniku 1931. godine. Preminuo je 21. augusta 2003. u Sarajevu u 73. godini. Sahranjen je na groblju “Sveti Josip” u Sarajevu, a komemoracija je održana u Kamernom teatru 55. Osim Kamernog teatra, u organizaciji komemoracije su učestvovali Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” i Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH). Na komemoraciji su o Bilaću govorili mnogi njegovi prijatelji i poštovaoci, istaknuti bosanskohercegovački kulturni radnici i umjetnici.
Osnovnu školu je završio u rodnom gradu – Travniku. Dok je pohađao srednju školu u Tuzli, pozornost mu je privuklo kazalište, pa je tu strast pretočio u svoj životni poziv. Uporedo, njegov prirodni talenat za umjetnost u slikarstvu je utvrdio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Radni vijek je proveo u kazalištu kao profesionalni scenograf, za Kamerni teatar 55 u Sarajevu, kao i za mnoga druga kazališta širom Bosne i Hercegovine, gdje je uradio oko 200 scenografija. Godine 1956. počeo je izlagati s ULUBIH-om, a 1966. godine postao je i članom ove udruge. S ULUBIH-om je redovno izlagao u zemlji i inozemstvu. Samostalno je priredio oko 500 izložbi u BiH i drugim gradovima bivše Jugoslavije kao i u inozemstvu. Ostvario je studijska putovanja u zemlje Europe i Latinske Amerike. Za svoju djelatnost dobio je razna priznanja i nagrade. Od 1992. godine je u mirovini i sve svoje slobodno vrijeme i energiju troši u svom atelijeru.
Povodom pedesetogodišnjice likovne aktivnosti Miroslava Bilaća, na poziv ugledne umjetničke galerije “Mediteraneo” Casa del arte, u junu 2003. održana je samostalna izložba slika Miroslava Bilaća u Londonu. Otvaranju izložbe prisustvovali su predstvanici BiH, Hrvatske, Jugoslovenske, Slovenačke i Makedonske Ambasade u Londonu kao i mnogobrojni ljubitelji slikarstva iz Engleske.
O Miroslavu Bilaću i njegovom djelu, istaknuti pozorišni i likovni kritičar i publicista Vojislav Vujanović (1937 – 2018) je napisao: Miroslav Bilać je pjesnik konja i pjesnik vode. Od prepoznatljivih stvari on gradi svoj mit, oblikuje svoju tajnu. On ne deskribira iako se koristi ustaljenom figuralnom leksikom. Njegov svijet se ne rastvara već se svodi u pomalo čudesan pokturalni slog koji bi, u svakom drugom odnosu, zračio nelagodom, zvučao hladno i oporo. A on ga smiruje, zatamnjuje njegovu prirodnu pigmentnu iskričavost i onda ga, iz nutrine, prosvjetljuje, poetski umekšava, oplemjenjuje, čini toplim. To je alkemija koja se ne ponavlja i koja se ne može svoditi u ranije uspostavljenu nomenklaturu odnosa… Ciklus o vodi je njegov, možda, umjetnički najdograđeniji, misaono iscjeziliran, s do kraja dograđenim unutarnjim skladom i glazbenom puninom. U njemu je, do pune stvaralačke konzekvetnosti, dovedeno njegovo poimanje egzistencijalne drame, gdje se odbačeni elementi nekadašnjega organskog stroja, grmlje i grane bore za svoju egzistenciju dok voda, izvorište neuništive energije, onesmišljava taloženom skramom algi i svega onoga što razgolićuje njihovu egzistentnost do bezdušja i životne praznine. No, kada se uzme u obzir da ni ovdje nije izostao onaj skriveni poetski zanos u kome se otkriva iskonska stvaralačka vokacija, sva ta drama poprima i sasvim očevidnu lirsku transparentnost, u kojoj i te polomljene grane, izdvojene iz svoje egzistencije obesmišljenosti, postaju male lirske kantilene koje od čovjeka izmamljuju tihi, blagi osmijeh ljudskosti.[3] Živio je tiho, reklo bi se: snatreći. Njegova je duša bila oslobođena nagona pohlepe i zla, nagona mržnje i zavisti. Himba je bila izvan prostora njegove svijesti. Govorio je malo, samo onda kada je trebalo izreći nešto plemenito. To plemenito je imalo svoje jezgro iz kojega je istjecala njegova inspiracija. Živio je, svom predanošću, u svome svijetu, u njemu osjećao životnu slobodu, u njemu nalazio priklonište od svih iskušenja koje mu je naturala nevoljna stvarnost.
O životu i djelu akademskog slikara Miroslava Bilaća pisao je i Gradimir Gojer u tekstu naslova “SLIKAR ČUDESNE POEZIJE”:
Već pomalo zaboravljeni sarajevski slikar i dugogodišnji scenograf i kostimograf Kamernog teatra 55, Miroslav Bilac, jednom svojom slikom asocira me na dijelove svoga bogatog opusa. Ta slika, koja krasi prostore mog svakodnevlja i svakonoćja, iskazuje dinamičku uzburkanost prirode u karakterističnim trenucima. Uobičajeno je govoriti o crtačkom zanatu kao temeljnici na kojoj nastaju slikarevi moćni prizori, ali na ovoj slici susrećemo jednog posve drugačijeg Miroslava Bilaća, skoro neprepoznatljivog.
Gradeći predolujne i olujne prizore Bilać moć slikarskog narativa zamjenjuje, u ovom slučaju snažnim nanosima, lirski kontrolirane kičice dobivajući u zamahu svog kista onaj poetski odmak, kojim odlazi iz polja realističnog prikaza u polje potpuno irealne game, nerijetko i nekih finih sirealističnih preljeva koji slici domeću trajna poetska isijanja.
Iako je kao scenograf iskazivao uglavnom uravnotežen realistički pristup držeći se tradicionalnog poimanja pozornice kao pačetvorinske kutije, u ovoj predolujnosti, slikajući biće prirode kao lirski subjekt slike on se spremno i do kraja predaje da ga lirika rafinirano biranih boja, u skladu sa osjetom atmosferilija, vodi prostorima u kojima bukvalno ništa ne robuje realističnom, što, pak, ne znači i bježanje od realnosti u pojedinim trenucima.
Bilać iz zamaha vjetra i naleta kiše luči prostor svog imaginacijskog plana, koji onda umjetniku otvara bezbroj mogućnosti variranja boja koje daje bujna vegetacija. Bilać tu odlazi od slikara emocije do onog što u njegovom biću znači cerebralni rezon, gdje se, ponovo, na tren, približi svom scenografskom vjeruju ulazeći tako u okvir štafelajno mišljenog realiteta sopstvenog slikarskog sočinenija. Slika postaje akcentirana svojom lirskom srčikom, Bilać u energiju vlastitog slikarskog iskaza unosi dodatnu lirsku slojevitost mišljenja i kazivanja, pri čemu raspjevani likovni izričaj ne obuzdava. Dapače razigrava ga, prepuštajući se tankoćutnostima boja koje ga naprosto nose u sve nove i nove likovne atraktivnosti.
Nakon duge tišine, koja je nastupila nakon što nas je napustio slikar i scenograf travničkih korijena, Miroslav Bilać, ispisujem ove retke o magnetizmu njegovog osjećanja prirode.
Odlaskom Bilaća sa životne pozornice nije izgubila samo bh. scenografija, već, a to ova slika zorno svjedoči, i bh. slikarstvo dvadesetog stoljeća, pisao je Gradimir Gojer.
Hari M.
