Ludilo kojim reaguju svi značajniji srpski političari iz manjeg BiH entiteta i srbijanski (srpski) političari je toliko nepotrebno ostrašćeno kao da novi zakon „Srbima“ zabranjuje da puše, piju alkohol, da se seksaju ili da idu u crkvu.
Pa ko mala djeca kmeče „aj što mi ne daš da negiram genocid“, „aj što mi zabranjuješ da pljujem Bošnjake“, „aj što mi zabranjuješ da se smijem kostima u tabutima“, „aj što mi zabranjuješ da monstruma Mladića stavljam na bildboard“, i druga neka nacistička sranja.
Sigurno je i jedan od glavnih razloga što je nastupilo ludilo kod skoro svih (srpskih) političara u manjem BiH entitetu i Srbiji taj da su na vlasti upravo oni koji su bili direktni učesnici 90-tih godina u vlasti i provođenju ratova, etničkog čišćenje, otvaranju koncentracionih logora, masovnih ubistava, silovanja i na kraju i genocida u Srebrenici. Jer npr. masovne zločine u Bosni i Hercegovini koje su počinile srpske snage u vrijeme Karadžića i Mladića, prije svega „aminovala“ je tadašnja Skupština srpskog naroda u BiH koja je brojala 81-og poslanika. Mnogi od njih su i danas na vlasti ili su „ugledni“ građani i nisu još procesuirani.
Zašto je to bitno?
Pa npr. zbog toga jer se npr. bosanski ekstremista Milorad Dodik (samo jedan od 81 poslanika koji su tada odlučivali o životima) priznanjem genocida time dovodi u vezu sa genocidom u Srebrenici.
Po nekim izvorima, sklopljen je sporazum sa Haškim osuđenicima da im vlasti Srbije i manjeg BiH entiteta „pomažu“ u zamjenu za njihovu „šutnju“ o umiješanosti današnjih vlastodržaca Srbije i manjeg BiH entiteta u te zločine.
Da li ste ikada čuli u vrijeme sudskog procesa Karadžića ili Mladića da su se pozvali na odluke npr. Skupštine srpskog naroda u tadašnjim paradržavama (terorističkim) koje su nasilno okupirali sljedbenici tih ideologija?
Naravno da niste.
A svi zločini npr. u Prijedoru, Ključu ili Srebrenici uvijek su prije provođenja dobijali „zeleno svjetlo“ od strane tih terorističkih Skupština, odnosno 81-og poslanika.
I naravno za sve odluke ne postoje transkripti, jer još u vrijeme bombardovanja Zagreba npr. Milorad Dodik je tih 90-tih kao poslanik rekao „Dobro je da se bombarduje Zagreb, ali ne moramo to puštati u javnost“ (parafraza, ali tako nešto).
Dakle, odluka o genocidu u Srebrenici najvjerovatnije nije ušla u protokol, ali je „aminovana“ od tadašnjih srpskih poslanika.
Naravno ništa čudno kad je u pitanju srpsko-srbijanska politika. Sve odluke koje su imale veze sa negiranjem genocida donesene su jednoglasno i nakon rata: i od Dodika, i od Stanivukovića, i od Šarovića, i od Borenovića, i od Vukanovića, i od Nešića itd.
I naravno svima njima je jedina zaštita se kriti iza leđa „srpskog naroda“, a koji time dobija etiketu „kolektivne odgovornosti“. Zahvaljujući tim njihovim političarima, a koji bi po nekoj civilizovanoj logici, trebalo da taj narod oslobode okova „kolektivne krivice“ koje su im nametnuli.
Međutim šta sad ovo ima veze sa pušenjem, seksanjem ili odlaskom u crkvu, pitate se?
Ima veze.
Drugim riječima, izgleda kao jedan medicinski fenomen koji vjerovatno zahtijeva pretrage i odgovor na pitanje „zbog čega je nekome toliko važno da „negira genocid“, „da ponižava žrtve“, „da veliča najveće monstrume u istoriji ratovanja“, da Valentina Inzka poredi s nacistima, da Bošnjake naziva ustašama, da kosti u tabutima naziva „lažnim sahranama sa praznim tabutima“ itd.
To je sigurno fenomen, jer činjenica da svi značajniji (srpski) političari iz manjeg BiH entiteta i Srbije imaju zločinački (strastveni) nagon kad je u pitanju odnos prema drugima je jedan veliki problem za region i za Evropu.
Sjetimo se samo kako je počeo Prvi Svjetski Rat.
Na drugoj strani neki srpski zvaničnici su svojim izjavama pokazali da se radi o upitnim intelektualnim dometima. Jer kad jedan gradonačelnik Zakon o zabrani negiranja genocida povezuje sa njegovim ličnim percepcijama onda je jasno da se radi o društvenom okruženju gdje su na vlasti često oni koji ne razumiju osnovne ciljeve zakonskog normativa.
Naime, Zakon ne može zabraniti nekome šta će on misliti “privatno” o nečemu. Ali mu može zabraniti da to svoje protivzakonsko mišljenje prosipa u javnosti i da zbog takovg javnog djelovanja ne može da obavlja npr. neku javnu funkciju. E ako takav “zvaničnik”, i pored toga, nastavi da krši zakon svojim djelovanjem ili javnim istupima, e onda je zakon tu da to spriječi.
Ima npr. i u Njemačkoj onih koji „privatno“ štošta „pozitivno“ misli o nacizmu ili Adolfu Hitleru, ali čim to stigne do nečijeg uha ili u javnost, završi brzinom svjetlosti u zatvoru!
To je cilj naravno zakona u BiH, pa tako i ovog najnovijeg koji je na žalost, tek sada, nakon 26 godina zakašnjenja, stupio na snagu.
Međutim, društvo u BiH je još uvijek velikim dijelom „izvan civilizacijskih tokova“, ne samo spomenuti srpski političari.
Metodu ne poštivanja zakona i pravosudnih institucija vidimo na svakom koraku. Jedan od najupečatljivijih slučajeva je slučaj (kriminalne?) organizacije koju predvodi Muriz Memić.
Čak i na više sudskih procesa priznanje direktno odgovornih za saobračajnu nesreću u njegovom slučaju (Memićevom) je ta (kriminalna?) organizacija dovela u pitanje. Dakle spomenuti fenomen zločinačkog nagona kod spomenutih srpskih političara je sličan nagonu koji ima spomenuti Muriz Memić i (kriminalna?) organizacija koju predvodi: da ruše, da se svete, da “doživljavaju orgazme” kad drugima čine zlo.
Ili Dragan Čović koji i pored “promicanja evropskih vrijednosti” promiče etnički izborni zakon, a kojem bi pozavidjeli i nacisti. Vjerovatno od zaprepaščenja neki bi počeli da puše.
Drugim riječima, svi smo mi od krvi i mesa, ali za večinu civilizovanih ljudi “zabrana negiranja genocida” nije isto kao zabrana “pušenja”.
Tako da ispade da spomenuti zakon izaziva reakcije kao da je nekome zabranjeno da puši, da se seksa ili da idu u crkvu. Veoma čudan fenomen kod srpskih političara, ali i nekih drugih, a koji nije zabilježen u dosadašnjoj civilizaciji.
Još je interesantnije primjetiti da taj zakon vrijedi za sve i da nije etnički obojen, da ne zabranjuje pušenje, seksanje ili vjeroispovijest, ali samo srpski političari iz manjeg BiH entiteta i Srbije ekstremno reaguju (kmeče) zbog toga što imaju nekakav nagon da vole “negirati zločine”, kao što ljudi npr. imaju zavisnost/nagon (čast izuzecima) za pušenje, seksanje ili odlazak u crkve, pa im neko to zabrani.
A to (negiranje genocida vs. pušenje, seksanje, vjeroispovijest) za većinu civilizovanih ljudi nije isto.
