Kod nas se mora prvo emancipovati tj. obrazovati šira javnost da bi doslo do poboljšanja života. Činjenica je da su kod nas, često i kroz opravdane razloge kao što je rat, uništena infrastruktura, siromaštvo, neke svjetonazornosti postale „normalne“, a principijelno su „nenormalne“ pojave.
Ima tu primjera koliko hoćeš.
Prvo što mi pada na um je pojava da je kod nas „glavni borac za pravdu“ onaj koji boreći se za neka „prava“ to čini tako što broji pare u tuđem novčaniku. Dovoljno je da neko ima platu npr. 3000KM i da ga javnost, uz pomoć nemalog broja javnih „nenormalnih“ sredstava informisanja stavi na lomaču. Kao Galileja.
Suprotna, ali veoma česta je i pojava da neki „džabalebaroši“ koji s nekakvim „neradom“ u nekakvim „funkcijama“, primaju mjesečno brdo para i „bore“ se za običnu „raju“. Koji da bi zaštitili „svoj“ dobro plačeni nerad, koriste oprobanu metodu neargumentovanog napadanja aktuelne vlasti, a da bi zadržali vlastite privilegije. Da ne govorim o ministrima koji osim što su posjetili neke workshope, otišli po platu, dobili naslovnicu na stranačkim biltenima, nisu uradili ništa više, jer je to “strategija” partije koju predstavljaju.
Nenormalna pojava totalno.
Ali nije ni u komšiluku bolje. Prvi komšijski Predsjednik malo, malo pa “miri” dva naroda, a ta “dva” naroda nisu u svađi. Po njemu ispade da su u ratu ratovali “narodi”, a ne ljudi, opijeni politikama “u ime naroda”. Umjesto da dostojanstveno i državnički razgovara o odnosima dvije države on se odlučio da “miri” narode, koji nisu niti mogu da budu u svađi. Nije to ni veliko iznenađenje, kad dolazi od onih koji na određene dijelove imaginarne države trebaju dozvolu za kretanje druge države, ali koja za njih još ne postoji. Ko god misli da su reakcije nakon tritlateralnog sastanka u Istanbulu “slučajne”, nije baš u normali. To je sve unaprijed dogovoreno u iznenadnim posjetama prije tog trilaterlanog sastanka u Istanbulu.
A baš je tu, treba mi viza.
Ima i drugih fenomena koji su karakteristični za BiH naciju. Pade mi na um ona poslanica u Savjetu Evrope, optužena za korupciju ili barem dovedena u sumnju da je bilo „korupcije“. Ona je nenormalno glasala protiv Rezolucije koju je Savjet Evrope usvojio, a da bi pomogao BiH tj. svim njenim građanima. Eto, ta predstavlja BiH u Evropi…Sramota.
To nikome ne donosi nikakvu korist.
Praksa da se u internacionalne i državne institucije biraju i delegiraju politički monstrumi, neznalice i osobe sumnjivog morala, treba da prestane. Ova spomenuta je glasanjem protiv rezolucije glasala protiv svih u BiH. Na stranu što će “normalni u svijetu” time imati potvrdu da su svi na Balkanu pomalo “prinormalni”, jer glasaju protiv vlastitih interesa.
Ratni poklič najbezidejnijeg među foteljama.
To je ipak “sića” u poređenju sa ratnim ucjenama koje nam je priredio najbezidejniji političar, malograđanski karijerista i izgubljeni islamofobičar koji je upitnu odluku o konstitutivnosti naroda, uslovio scenarijima iz devedestih!
Čak i najveći BiH separatista je svoje političke težnje uvijek oprezno ukomponovao u rješavanje “ali bez sukoba”. Ovaj prvospomenuti je u normalnoj državi trebao odavno da bude optužen za “urušavanje ustavnog poretka i izazivanje panike i nereda”.
Na stranu što je Ustavni Sud, prije donošenja i prihvatanja apelacije od gorespomenutog, trebao da se upita “da li je konstitutivni narod ravnopravan, ako pojedince iz tog konstitutivnog naroda smiju da biraju samo pripadnici istog konstitutivnog naroda”. Zamisli da Kinezi smiju kupovati samo kineska auta, a npr. njemačka auta samo Nijemci.
Gdje bi nam bio kraj!
Normalno bi bilo da ta osoba snosi sankcije, ali nema od toga ništa, jer je to normalno.
Ali da se vratim na širu javnost. Nisu samo političari ti koji su „nenormalan“ produkt našeg društva.
Naravno, ne mislim na sve, većina političara je ipak „normalna“, ali oni “nenormlani” su najglasniji i “najratniji”.
Jer “normalan” nije glasan, on je odmjeren, kulturan i obazriv.
Političare bira javnost. Političar se promoviše preko medija tj. mediji promovišu političare. Mi smo još uvijek nacija u kojoj se cijene „političari“ koji su „mangupi“, „koji laju na jače“, „koji su u vezi s kriminalcima“, „koji su falsifikovali diplome“, „koji su zajebali državu“, „koji su izigrali sud“, „koji su stalno po sudovima, ali frajer još nije u zatvoru“, “koji su na međunarodnim crnim listama” itd. Polete hiljade u njegovu partiju, sve s nadom da će doći nešto i u njihov džep.
Baš takve briga i za BiH, i za entitet, i za Sud, i za narod, i za red, bitno je samo da njemu nešto “legne”.
To što je taj dodijelio tender gradnje autoputa “drugoj firmi na listi” i tako čitav proces vratio na početak to njega ne interesuje. Jer takvi će po poznatoj “nenormalnoj” šemi upirati prstom u druge, a sebi i dalje stavljati u “džep”. Pa i po cijenu da u narodnim skupštinama sjede horde zla i krvi, umjesto delegata. Jer to je “nenormalno” i treba napraviti normalnim. Što reče rahmetli/pokojni Duraković to je filozofija “use, nase, podase”.
Jer ko će imati koristi i ko će praviti “normalnu” politiku s nekim u Predsjedništvu BiH, ko je na nekim “crnim listama” ili ko je u svim kriminalno-mafijaškim aferama s nekih strana povezivan s tim “krugovima i djelima”. Niko!
Ni Rusija, ni SAD, ni Europa, ni Zimbave.
Na stranu što je pitanje dana kad će se aktivirati i druge optužnice nakon istrage, pa taj neće ni tako imati vremena i kapaciteta da radi ni za svoj ili tuđi interes, sve i kad bi htio. Drugim riječima ljudi koji imaju hipoteke takvog obima, ne mogu obavljati državničke poslove. U mjesnim zajednicama inekako, ali na nivou države, entiteta nikako. Ali kako je to “normalno”, to ne pije vode kod “običnog” puka.
A ni metar autoputa od biznismena i graditelja.
Kod nas su i akademici postali drugačiji nego kako bi to trebalo da bude „normalno“ ili kako su nas učili. Jedan neki dan, po stare dane, otišao u Sud „da doživi atmosferu“, misleći valjda da su svi ostali glupi i da u tom „nenormalnom“ gestu nije sakrivena „indirektna metoda pritiska na sud“, a kako bi se izvukao jedan od gorenabrojanih „nenormalnih produkata“ našeg društva.
Drugi opet, takođe akademik, kritikuje kandidaturu građanskog kandidata, ali podvlači da je za BiH jedino rješenje građanska opcija. Uz to još kaže, taj naš akademik, da, ako se “normalan građanin BiH” kandiduje, to će naljutiti i homogenizovati one koji su, po njemu, protiv te kandidature.”
Po toj logici trebamo se svi homogenizovati, jer jedino tako neće biti „ljutnje“.
Ta “akademska” logika je totalno pogrešna tj. nenormalna.
U zemlji u kojoj i nakon toliko godina, i nakon presude najrelevantnijeg suda, nije omogučeno svakome da se kandiduje, u kojoj je još uvijek problem „da se kandiduje Čovjek, a ne etnički produkt“, to je nenormalno. Nenormalno je i to da se „glasnogovornici“ nekakvih udruženja i partija kriju iza naroda, dok u isto vrijeme „spočitavaju“ drugom narodu, da onaj koga oni biraju, da to „nije“ njihov. Nenormalno je misliti i govoriti da onaj koga bira “pripadnk jednog naroda”, nije dobar za “drugi narod”. Zar to nije rasizam? Zamisli da Amerikanac podnese apelaciju u kojoj će traziti da kandidati koje biraju “crnci” nisu prihvatljivi za “bijelce”…Wow! Trebala bi da bude i podjela na “policiju za crnce” i “policiju za bijelce”, po ugledu na naše škole “pod dva krova”…
Pa to nije bilo moguće ni u vrijeme aparthejda u JAR-i, nije bilo moguće ni za vrijeme devedesetih, kad su sanjari mislili da im je san postao zbilja.
Jedan od najvećih garanta da aparthejd, rasizam, velikonacionalizam, fašizam i druge destruktivne “etničke” politike nemaju šanse je i više od 1000 godina zatvorskih kazni koje je izrekao Haški Tribunal za djela koja su bila povezana sa takvim politikama.
H.M., 1.2.2018
