I danas se naježim pri svakoj pomisli na ne tako davnu prošlost. Negdje oko šest popodne, nakon posljednjih školskih zvona, mrkonjićkim uskim ulicama marširala je armija učenika. Njihove uzdignute glave i rumena lica otkrivala su snagu, volju i planove.
Tu djecu je surova klima naučila da budu jaka, istorija da budu hrabra, a kuća da budu poštena. Neke od njih školovali su šilinzi i njemačke marke, mukom zarađeni u tuđini. Očevi su lomili kičmu i plodove svog rada donosili u otadžbinu. Majke nisu dopuštale da nijednu njivu proguta korov.
Činilo mi se u to vrijeme da malo koji grad poput Mrkonjića, zahvaljujući mudrosti starijih i vaspitanju mlađih, ima čvrste temelje za napredak. Nezreo sam bio.
Nisam pogriješio samo u jednom – da će moji vršnjaci biti uspješni ljudi. Danas su mnogi od njih ljekari, inženjeri, pravnici, profesori, vrsni električari, građevinci… Ali je malo ko od njih ostao tamo gdje je rođen. Ne svojom voljom.
Iseljavaju se porodice sa djecom. Bježe mladi bračni parovi i na Zapadu postaju roditelji. Školuju se mrkonjićki potomci u Ljubljani, Beču, Milanu. Bolje će, za koju godinu, govoriti njemački nego srpski.
Živne Mrkonjić samo oko Nove godine, Božića i krsnih slava. I u ljeto se život donekle vrati u grad podno Lisine. Oživi ga dijaspora. Dođu stariji da zamijene poneki polomljeni crijep. Dođu i mlađi, da se provesele u gradu gdje je veselje postalo rijetkost.
Dolaziće još kratko vrijeme. One koji se u djetinjstvu ne nadišu oštrog vazduha i ne napiju izvorske vode malo šta će privlačiti tamo odakle su im korijeni.
Ništa više neće biti isto u Mrkonjiću. Ulice su već puste. Grad je na izdisaju, a do mnogih seoskih kućnih pragova nema prtine. Da li se stide oni što su krivi?
Izvor: nezavisne.com
