Dvije godine već ne popih kahvu u Nezirovoj kafani Dva života vječna već. A svaki put doživjeh nešto novo. Iz male džezve, prethodno promiješane sa laganom aluminijskom kašičicom, sipah crnu bosansku kahvu. Na dnu malog fildžana sijala je zvijezda, podsječajući na proslu noć. Podsječajući na smjenu života i smrti. I sada, slušam glas od susjednog stola, kako govori:
“Život ti je, bolan, ko taj tvoj fildžan. Može biti pun ili prazan. Svejedno. Jer napraviš li pogrešan pokret, pade fildžan sa stola, i razbi se u 100 komada. ”
Kafana bijaše u gradu (Vakufu) osnovanom jos davne 1591. Zadužbinu napravi i kapital za budućnost ostavi Mustafa-Aga, Krzlar-Aga, potomak toga kraja. Prolazio je taj Vakuf kroz historiju. Čak ga spminjaše i Evlija Celebija na svom putu kroz Bosnu ponosnu. A službovaše u njemu i poznati prosvjetitelj Fra Ivan Franjo Jukić. O kulturi svjedočiše i Stečci i Džerzelezovo turbe. I od suza stvorena jezera na kojima smo provodili mladost i zavoljeli miris lisinske vode i boju mrkonjičkog vazduha. Poznat bijaše i po rudnicima i stočarstvu.
Iskovao se tu i komad željeza koji je bio tako silan i oštar da na cijelom dunjaluku nejma takvog.
Možes sa njim i tri-četiri ara pokositi, a da se ne istupi. Dobi ime kosa Varcarka. Majstori kovači postaše poznati i cijenjeni. A mi slušašmo po čitavi dan muziku čekica i nakovnja. Ides na Zborište do Adine, onda skreneš lijevo do Rotine, malo pravo pa opet lijevo pored, Svetinovića i Krivdića, eto ti Omerove. Omera glumca i “Bujruma”.
I zamisli ti sada u svakoj od njih po jedan nakovanj, dva čekica, mješina i vatra. I zamisliti sada sudar ta dva čelika! Pravilno. U razmacima. Kao klatno. Dvadesetak čekica, desetak nakovnja odmjeravaju snagu i sviraju najljepšu sinfoniju na dunjaluku. Između čekića i nakovnja rađa se Varcarka. Plače. otima se, crni, crveni, širi se, jauče, skuplja, raste, preznaja se. Dvoumi se…
Tamam kad misliš da je sve gotovo on je, Kovač, nimalo nježno, kovačkim klještima, stisne. Tamo gdje je najtanja. Pali je. U vatri i žaru. Suze ti idu od toplote i crvenila. Čujes je kako preklinje, moli. Ali on nemilosrdno traži neku boju, samo njemu Kovaču znanu i smisao njenog nastanka. Izvadi je iz vatre i onako izmrcvarenu, ispečenu, ponovo polozi na nakovanj. Misliš posmrtni vapaj. On je uzima. Pa razgleda od glave do pete, preko trupa, ruba, bedra. I izgleda zadovoljno.
Varcarka pocinje da živi.
Ponosna, gorda i vječna. Kosi ona godinama, decenijama, vjekovima i uvijek ostaje ista. Pomalo se tanji i mrsa, ali poznavaoci kažu da je tada najslađa i najbritkija. Nailazi na prepreke, ali se ne predaje. Zna i da se slomi, ali i tada se vrača i ponovo kosi. A najdirljivija je njena strpljivost. Uzmeš joj i kosiliste i ponos; svakodnevno je klepečes, ali ona se vrati. Zaliječenih rana i željna dokazivanja.
Zamisli ti sada ove ljude koji napraviše ovakvu kosu. Kakva li je tek njihova ruka i njihovo srce kad mogu od komada željeza da načine takvu snagu i ljepotu.
H.M.
