Nikada neće doći do Daytona 2. I to je za sviju nas dobra vijest, jer da je drugačije to bi značilo da smo ponovo u paklu koji je bio i 90-tih godina. Dayton 2 je nemoguć, jer BiH, iako sporo, ipak ide prema reformama, prema EU-u, prema NATO-u. BiH sa svim svojim političkim podjelama, a koje u velikoj mjeri proizvode pojedini politički i medijski relikti iz 90-tih, je ipak jedna stabilna i funkcionalna država, sa građanima koji žive i bivstvuju jedan mirnodopski život. Lanseri Daytona 2 su oni koji proizvode atmosferu „konflikta“, nemogučnosti BiH kao normalne države. Jer tim i takvim reliktima i ne odgovara normalna država, koja nije na „granici rata“. Tim lanserima takvih izfriziranih tema je cilj suprotan tome koji bi trebao da poizvede nemogući Dayton 2.
Američki kongresmen Mike Turner je ponovo, kao i 2015. godine, pokrenuo temu Daytona i eventualne inicijative za odrzavanje tzv. Daytona 2, a koji bi Bosnu i Hercegovinu okrenuo prema ubrzanom putu evropskih i NATO integracija te funkcionalnijim institucionalnim državnim reformama. Zanemarujući činjenicu da je pokretanje ove teme u interesu vlastite promocije spomenutog kongresmena, postavlja se pitanje koliko je realna situacija da bi se uopšte i razmišljalo o ovoj temi. U našim uslovima, gdje večina medija po svaku cijenu traži i rovi po svim mogućim kuloarima, informativnim pijacama i ide „po mišljenja“ raznih experata, a da bi svoje izfrizirane „najave“ potkrijepili „expertskim“ analizama, običan čovjek dobije sliku koja nema nikakve veze sa objektivnim i nepristrasnim informisanjem i stavovima.
Takvi mediji iz prije svega existencijalnih okolnosti, neodgovorno vode računa o javnosti. Cilj je često s ovakvim manipulativnim „ubacivanjem“ utopijskih političkih tema, proizvesti jednu lančanu reakciju i „ubaciti kost među vukove“, a koji će opet za te i takve medije, postati izvori analiza, stručnih mišljenja i što je još za takve medije najbitnije dobiće „izvore političkih konflikata“, a koji takvim medijima, iz njihove perpektive, trebaju i omogučavaju kakvu-takvu existenciju.
Drugim riječima, Dayton 2 je „glupa“ priča, ali je produkt par novinarskih manipulacija i izokretanja činjenica. U našim medijima su još uvijek prisutni relikti prijeratnih i postratnih novinarskih akrobacija. Na svu sreću oni su polako manjina, a medijski svijet preuzimaju novi, mladi ljudi, koji nisu opterećeni sami sobom. Ta spomenuta manjina novinarskih endema svoj rad ne usmjerava prema opštem društvenom progresu, nego prije svega tu njihovu novinarsku moć koriste u vlastitu promociju i stavljajuči sebe u kontext svemogučih i neprikosnovenih vladara svega i svakoga u društvu u kojem bivstvuju.
Pri tome ti novinarski relikti koriste medijske konzumente (čitaoce, slušaoce i dr.) da bi za tu kataklizmu optužili sve oko sebe, posebno vlast, a sebe promovisali u „svece“ koji odlučuju o životu i smrti svega i svačega. Pri tome zaboravljaju jednu sociološku činjenicu da su i oni dio tog i takvog društva i da su i „oni“ produkt i rata iz 90-tih, podjela, nacionalizama, korupcije, kriminala, ali i pozitivnih kretanja u BiH. I da su za to odgovorni!
Lanseri Daytona 2 su, kao i uvijek, mediji i novinari kojima je još uvijek glavna tema KOS, politička ubistva 90-tih, ratni kriminal, iskonstruisani feljtoni i često alkoholizirane halucinacije iz nekih zaboravljenih događaja, a kojima nisu bili ni prisutni. Ćesto su to amoralni i aetični ljudski zombiji koji bi i vlastitu mater prodali za 100km-ova, a bezmalo za trenutak slave i kodex novinarskog profesionalnog rada.
Tako su ti relikti, u vrijeme harmonije nadolazećih božičnih i novogodišnjih praznika, kada su eto, kakvi god su, i naši političari obustavili bombastične i zapaljive teme i saopštenja, izvadili iz naftalina nekakvu inicijativu, nekog kongresmena, a koju taj svake godine, plasira u javnost. Ne da bi napravio Dayton 2, nego da bi podsjetio kako je on u vrijeme nastajanja Daytona, 1995. godine, bio gradonačelnik tog grada.
Nikada neće doći do Daytona 2. I to je za sviju nas dobra vijest, jer da je drugačije to bi značilo da smo ponovo u paklu koji je bio i 90-tih godina. Dayton 2 je nemoguć, jer BiH, iako sporo, ipak ide prema reformama, prema EU-u, prema NATO-u. BiH sa svim svojim političkim podjelama, a koje proizvode politički i medijski relikti 90-tih, je ipak jedna stabilna i funkcionalna država, sa građanima koji žive i bivstvuju jedan mirnodopski život. Lanseri Daytona 2 su oni koji, poput spomenutih KOS-ovskih trauma, proizvode atmosferu „konflikta“, nemogučnosti BiH kao normalne države. Jer tim i takvim reliktima i ne odgovara normalna država, koja nije na „granici rata“. Tim lanserima takvih izfriziranih tema je cilj suprotan tome koji bi trebao da poizvede nemogući Dayton 2.
