Piše: Dragan Bursać
Znamo li za Karmen Kamenčić, najhrabriju bolničarku prošlog rata, dijete koje je uz ličnu kartu zadužilo opremu Crvenog krsta, a dobilo krst urezan na čelu i leđima i rafal smrti?
Znate li za Karmen Kamenčić i njenu sudbinu? Mučno je znati, a sramota ne znati.
A Karmen je jedna od najvećih heroina posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Karmen, da tako se zvala, bila je djevojka-vila. Nešto posebno i nevjerovatno. Biće koje je imalo živjeti anđeoskim životom, a doživjelo je biblijsku kalavariju.
Tu, pored nas zaista, desio se događaj koji bi svugdje u svijetu bio trajni ispis žalosti i podsjećanja.
U nas samo muk zaborava i neznanja.
Ruke ‘Fronta žena’
Karmen Kamerčić, djevojka od 18 godina iz sela Trnova kod Sanskog Mosta bila je bolničarka Armije BiH. Kao nenaoružana bolničarka ranjena je već u prvim borbama na bihaćkom ratištu. Zarobljena je od strane petrovačke brigade Vojske Republike Srpske u julu 1992. godine i izručena je tzv. Frontu žena Petrovac na čijem čelu je bila Ranka Tomić.
I da je civilizovan svijet, da je u pitanju narod, a ne zvjerinje, očekivali bi solidarnost prema ranjenom djetetu, prema Karmen, koja je umjesto pušaka i pištolja sa sobom nosila sterilnu gazu i jod. Jer da su u tom nekakvom Frontu bile iskrene majke, žene sa porivima ljudskim, ne bi bilo pisanija više. Da su u toj četi bile nasljednice bosanskopetrovačke Marije Bursać i ostalih antifašistkinja, Karmen bi danas bila sa nama. Ovako četnikuše, kako su same sebe zvale, prepustile su se nagonima đavoljim, jer niti životinje nisu u stanju tako nešto uraditi.
A sad zaboravite sve što ste pročitali i vratimo se na taj dan, taj vreli julski dan ‘92 godine, na jednu poljanu u selu Radić nadomak Bosanske Krupe.
I da, ovo nije fikcija, nego priča o stradanju djeteta tek punoljetnog od strane monstruma, koja je detalj po detalj registrovana u Tužilaštvu.
Lažni grob, krst i trn
Karmen Kamenčić leži i gleda ono sunce iznad sebe oivičeno šumom. Baš je lijepo, pomisli djevojka, a onda ugleda krv svoju kako joj se slijeva niz bedra. Ranjena sam i potpuno sama, pomisli. I onda ugleda nekakve vojnike sa kokardama, ugleda nekakve žene u maskirnim uniformama. I prvo što joj pade na pamet je majka. Sve su majke iste, dobre popustljive, tolerantne. Majka ti oprosti i ono što sama sebi ne možeš, misli Karmen dok je hvata prva groznica koju krv izgubljena nosi sa sobom.
I bi joj još draže, kad neki oficir pokaza na ženu u uniformi i reče: “Vaša je”.
“Ooo, dobro je – spasena sam”, misli Karmen. “Biću u ženskim rukama”.
I onda ugleda njih tri. Jedna malo starija i dvije mlađe žene.
Nasmiješi se, a onda joj svijest pomuti šamar, pa još jedan. Dođe sebi na livadi stotinjak metara dalje. Gleda one tri stoje iznad nje, a okolo neki svijet. Dvadesetak ljudi, naslonjenih na ogradu promatraju, rukama rastjeruju muhe i ćute. Jedna žena je posu vodom iz flaše da dođe sebi, a druga joj baci lopatu na zemlju.
“Kopaj, balinkušo”, začu se. “Kopaj sebi grob”.
Karmen zadrhti. Protrese joj se utroba, osloni se na ruku, a krv opet niz nogu krenu. Podiže se i ugleda to poljanče, te ljude, te žene u uniformama, a onda osjeti led preko leđa. Osjeti jedan udarac lopatom, pa još jedan. Ostala je bez vazduha. Nije stigla pasti. Prihvati je žena u maskirnoj uniformi, obgrli je i nožem zareza po kosi i čelu.
Karmen pusti urlik, ali joj lopata ulubi rebra i bubrege, pade krvave glave na zemlju. Ona sa nožem joj priđe i poče parati čelo.
“Krst, krst joj crtaj”, čula je svjetinu kako navija, dok joj se bol sa krvlju stapala, a ona četnikuša kamom po čelu krst iscrtavala.
Onda joj priđe najstarija od žena i mirnim tonom naredi da se skine. Karmen je posluša kao majku. Taj trenutak u čovjeka uđe nebeski mir, taj momenat ljudsko biće postaje veće i jače od nas običnih smrtnika.
A onda zvijeri počeše vući Karmen po zemlji, onda se neko dosjeti da joj u balegu gurne glavu. Glavna četnikuša uze crni trn, trn prepun iglica i zari joj među noge. Karmen urliknu posljednji put. Uspravi se onom nadljudskom snagom, uze lopatu i poče kopati sebi grob. Grob – spas od ovih zvijeri. Grob kao izlaz iz ove doline suza, iz ovog sela Radića, izlaz iz ovog svijeta.
“Ostavi to”, začu se ženski glas. “Nećemo ti ništa, ‘ajde ovamo”.
Karmen se ponadala, ali samo na sekundu, a onda neki pedesetak metara dalje ugleda već iskopan grob. Odavno pripremljen za nju. Bilo joj je jasno da su monstrumi samo igrali mučiteljsku igru na svom đavoljem piru.
Smrt dječačkog lica
Karmen posve mirno priđe rupi u zemlji, svježe iskopanoj i leže u nju, gotovo sa olakšanjem. Pogleda još jednom nebo, sjeti se svog oca Velida i zatvori oči.
Očekivala je pucanj, mrak, očekivala je neko čudo, ali onda najednom osjeti čudan glas. Glas koji mutira. Otvori oči i ugleda dječaka. Posljednje što možete vidjeti u takvom momentu je nekakav dječak. Samo, ovaj se nije smijao, kako su to činili drugi dječaci u njenom prisustvu. Ovaj je škiljio očima i u ruci čvrsto stezao kalašnjikov. Ovaj je isijavao mržnju i po ovoj humci, i po selu Radiću, i po osnovnoj školi u blizini, i po Bosanskom Petrovcu, i Bosanskoj Krupi, i svijetu cijelom.
Jedan rafal, sedam metaka.
Ubijena je bolničarka Karmen Kamenčić. Ponos Velidov, ponos Sanskog Mosta, ponos Bosanske Krajine, ponos Bosne i Hercegovine.
Tako to biješe u julu ‘92 na nekoj cesti petrovačkoj, samo četnicima premreženoj.
Karmen je sahranjena tek 2016. u rodnom selu Trnova kod Sanskog Mosta. Njen otac Velid umro je ranije i nije ukopao svoju kćerku.
A žene montrumi, žene koje su mučile Karmen, a ubica dječijeg lika, šta je sa njima?
E, sa njima je nepravda koja putuje sve vrijeme.
Zločin i sramotne kazne
Za ovaj zločin pred Kantonalnim sudom u Bihaću osuđene su pripadnice “Fronta žena Petrovac” Bora Kuburić i Radmila Banjac, na kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, ali im je Vrhovni sud Federacije BiH 2016. godine kazne zatvora smanjio na po tri godine. Tri godine za mučenje, unižavanje ranjenog djeteta, zlostavljanje, silovanje trnjem, urezivanje krsta na čelo i leđa? Da, tri godine!
Da ti pamet stane!
Šta je sa onim dječakom, koji je ispalio rafal smrti u Karmen?
Dječak se zove Veselko Đukić. On je ubio Karmen Kamenčić i nije procesuiran jer je u vrijeme kada je počinio ubistvo bio maloljetan. Imao je 16 godina. Ubica je danas slobodan čovjek.
Da ti pamet stane!
Šta je sa onom ženom-monstrumom, koja je rukovodila zlom u selu Radiću i koja je bila na čelu Fronta Žena Petrovac?
Žena se zove Ranka Tomić, bila je u bjekstvu, ali je na kraju, a kraj je bio ovih dana, na kraju osuđena na pet godina zatvora u Srbiji. I to je to?! Pet godina za organizovano mučenje i ubistvo ranjenog djeteta?
Da ti pamet stane!
Ali, moguće je to u Srbiji, čija premijerka za srebrenički genocid kaže da je bio “strašan zločin”, pa onda odistinski strašan zločin poput mučenja i ubistva Karmen Kamenčić postaje tek jedna “sitna nezgodacija” vrjedan mizernih pet godina laganog zatvora.
Da su piliće podavili, više bi dobili!
I na koncu šta je sa svima nama? Znamo li za Karmen, najhrabriju bolničarku prošlog rata, dijete koje je uz ličnu kartu zadužilo opremu Crvenog krsta, a dobilo krst urezan na čelu i leđima i rafal smrti?
Koju smo to ustanovu, bolnicu, dom kulture, školu, nazvali po Karmen Kamenčić? Gdje nam je državni spomenik Karmen Kamenčić? Uče li nam djeca u školama o Karmen?
Da nam pamet stane!
Izvor: Al Jazeera
