Josef K., jevrejski činovnik početkom 20. vijeka, bio je optužen; branio se; pod pritiskom sudskog procesa osjećao se krivim; da bi na kraju bio pogubljen, a da nikada nije znao razloge čitavog sudskog procesa. To je ukratko priča o “nevidljivom procesu” iz svjetskog klasika „Proces“ koji je napisao Franc Kafka.
Takva birokratska mašinerija je isplela mrežu i oko „Promjena izbornog zakona“, a kojom su na optuženičku klupu doveli „Ustav BiH i narode u BiH“, primjenivši birokratsko-jednoetnički element na sam proces, a da nikome nije palo na um da se nešto što je proizvod vrhunskih demokratskih vrijednosti, ljudskih sloboda i prava, niti treba, niti može mijenjati, osim u slučaju da je cilj degradacija spomenutih principa.
U procesu Josef Kafka je osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.
Dakle, radi se o jednoj birokratskoj optužbi da „Izborni zakon nije dobar“, a da je presuda da taj zakon „treba da bude promijenjen“. Koncipiranjem optužbe „nije dobar“, osmišljavanjem krivca „Ustav i narodi u BiH“, bilo je još potrebno naći obrazloženje i naćin izvršenja presude u smislu „dominacija manjine nad većinom“, a tu je trebalo još samo natjerati „Ustavni Sud, politiku i Međunarodnu zajednicu“ da počnu igru tj „da se brane“.
Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu glavu.
“Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada. Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa, ja ću vam osobno pomoći.”
Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:
“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”
Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.
“Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.
Ne smijete otići jer ste uhapšeni. – Tako se nekako i meni čini – Reče Kafka. – Ali zašto? – Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”
Birokratski aparat “slijepih” etničkih poslušnika je onda napravio „Start up“ i na „kafkijanski način“ počeo da „miješa“ karte „ravnopravnosti“, „konstitutivnosti“, „nadkonstituttivnosti“, „građana“, „manjine“, „većine“ i time obrazloženje, uzroke, razloge za nešto što ne postoji, toliko „obradilo“ da je kao Josef K., dio BiH javnosti, Ustavni Sud i na kraju i Međunarodna zajednica „prihvatilo“ birokratsku manipulaciju i „dobrovoljno“ postalo dio sistema koji sudi Josefu K., u ovom slučaju Evropskim vrijednostima, Ustavu BiH i po svemu sudeći i narodima u većem entitetu.
Sam Ustav BiH i izborni zakon su na najbolji način definisali mehanizme „sprečavanja dominacije“, „zaštitu manjina“ i ravnopravnosti tzv. naroda.
Međutim, etnički orijentisani birokratski nacionalisti su sveli „pojedinca“, u ovoj kafkijanskoj atmosferi, na Broj (kao što su Jevreji postali broj ubrzo nakon Kafkinog predviđanja), a svu priču o „ravnopravnosti naroda“ u spornoj kafkijanskoj ljubićevoj apelaciji sveli na „zastupnike“ i način kako se oni biraju. Dakle na “budžetsku birokratiju” kao “konstitutivni narod”.
Pri tome su (ne)namjerno zanemarili slučajeve da „svi nisu na kandidatskim listama“.
Drugim riječima, Ustavni Sud je „kao optuženik“ spremio vlastitu odbranu na nešto što „ne postoji“, te tako podlegao birokratskoj manipulaciji, a koja je podmetnuta u apelaciji u formi „da jedan zastupnik konstitutivnog naroda u kantonalnoj Skupštini, može da bude biran u Dom Naroda, iako je „teorijski“ samo on „pripadnik tog konstitutivnog naroda“.
Pri obrazlaganju „odbrane ili presude“ Ustavni Sud je pošao od tog teorijskog slučaja, pri tome ne vodeći računa o ovome:
Pojedinci iz nekog konstitutivnog naroda, žive u nekom kantonu ili opštini, ali uopšte nemaju pripadnika njihovog naroda koji su se kandidovali na neku od izbornih lista, te tako nepostojanjem njihovih predstavnika u skupštinama npr. kantona, nemaju ni mogučnost da ih neko predstavlja.
Pod pritiskom „logične“ birokratske manipulacije i mašinerije, Ustavni Sud je „slijedio“ nepostojeću optužnicu.
To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.
Upravo odredba „najmanje jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat“ je pored ostalih odredbi, mehanizam da svi imaju „predstavnike“ u Domu Naroda, a ne samo oni koji su „na izbornim listama“.
Dodajući tome, da je i sam Ustavni Sud rekao da je Dom Naroda „refleksija“ konstitutivnosti „na nivou federacije BiH“ (a i Venecijanska Komisija), a odmah u sljedečoj rečenici „konstitutivnost“ sveo na “nivo” kantona, te tako dao preporuku u smjeru „od kantona prema entitetu“, time je narušio princip konstitutivnosti naroda na nivou federacije, te nije uzeo u obzir da „teorijski“ postoji mogučnost da postoje pripadnici naroda, a koji nemaju kandidata za poslaničke liste, te svođenjem predstavnika na Broj (matematički količnik iz ugla kantona), narušio principe evropskih vrijednosti u pogledu balansirane zastupljenosti iz perspektive „izborne jedinice“ tj. entiteta. A time takođe ukinuo „zaštitu manjina“ u slučaju da su „iz perspektive kantona“ bez zastupnika ili da nemaju kapacitet da izaberu dovoljan broj poslanika.
Sljedeći pristup „Bottom Up“, a koji je u ovom slučaju polazio od kantona, onda ostaje otvoreno pitanje zašto se ne polazi od principa „od opštine prema razini entiteta“?
Iako je, samim Ustavom, to regulisano, kao u slučaju svih razvijenih demokratskih zemalja, principom „Top Down“, upravo zbog toga da se pogledom „odozgo“ ne zanemare prava manjina i ostalih!
Dakle, kao i u prethodnim analizama, ovo je legalistički pristup problemu, jer očigledno da je u BiH još uvijek potreban Vrhovni tumač Ustava, a za što je odgovoran Visoki Predstavnik u BiH. Jer BiH je zemlja u razvoju i upravo ovakve odluke, a koje su plod spomenute „birokratsko-etno“ mašinerije trebaju da budu vraćene na principe demokratije tj. da ne smiju biti provedene kako zahtijeva etnička birokratija koja je pokrenula proces, jer bi svaka promjena spomenutih paragrafa predstavljala promjenu na antidemokratske ideje totalitarnih ideja i politika.
Promjene u pravcu demokratije, kao Sejdic-Finci, Pilav i ostali su trebale da budu tema promjena, a ne manipulantske birokratske kombinacije, po ugledu na proces protiv Josefa K.
