Ambasadorica SAD-a u BiH Maureen Cormack i šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark objavili su zajednički komentar u vezi sa potrebom izmjene Izbornog zakona. U nekim medijima su se pojavile (ne)odgovorne i pogrešne interpretacije, kako ovog pisma, tako i presude Ustavnog Suda povodom apelacije “Ljubić”.
1. Ustavni sud nije proglasio Federaciju BiH entitetom tri konstitutivna naroda
To nije bilo ni potrebno, jer famozna “konstitutivnost naroda” je ugrađena, naknadnim pogrešnim interpetiranjem Daytonskog sporazuma. Više je ipak važno da je eksplicitno u presudi povodom apelacije Bože Ljubića Ustavni Sud naveo “da je entitet Federacija BiH zajednica (federacija) kantona”. Istu formu je primjenila i Venecijanska komisija prilikom davanja mišljenja u vezi ove apelacije. Kako je od strane nekih medija prenesena potpuno netačna informacija “da je Ustavni Sud preformulisao veći BiH entitet na principu manjeg entiteta” stvorena je pogrešna slika u javnosti i naravno, nepotrebne tenzije i komplikovanje ionako komplikovane situacije povodom promjena izbornog zakona. Očigledno da veliki broj eksperata polemiše o temi, a da pri tome nije pročitao kompletnu presudu.
2. Cormack-Wigemark ne traže provođenje izbora na “etničkom” principu, nego ugrađivanje presude u Dom Naroda
Cormack-Wigemark u zajedničkom komentaru ne traže ni više, ni manje nego da se nađe kompromis za izbor delegata u Dom Naorda Federacije BiH, ali i rješenje za izbore u Mostaru. Naime, kako je Ustavni Sud presudio tako kako je presudio, potrebno je u Dom Naroda birati delegate tako da budu birani na principu proporcionalne zastupljenosti u kantonu, ali bez ograničenja “da mora biti jedan Srbin, jedan Bošnjak i jedan Hrvat”. Kako je to presuda Ustavnog Suda onda vjerovatno mora biti i provedena.
Sigurno je da je iz ugla zaštite manjina i dominacije manjine pogrešna, da daje manjini (jednonacionalnom političkom estabilišmentu) ekskluzivnu mogučnost da može da blokira sve procese u entitetu i državi. Sigurno je takođe da je opšteraširena diskriminacija najbrojnijeg naroda u BiH, neprijateljstvo prema svemu što je politički cilj bošnjačkih predstavnika (iako su ciljevi u skladu sa evropskom i modernom demokratijom), uticalo ne samo na Ustavni Sud, nego bilo i motivacija za podnošenje apelacije. U obrnutom slučaju, Bošnjak bi bio proglašen radikalnim islamistom. Jer problem je što su “Bošnjaci” večinski narod, ali kad su “drugi” onda je sve ok.
Ali to je naravno svakodnevnica kako kod srpskih i hrvatskih (HDZ) predstavnika, tako i kod dijela Međunarodne zajednice. Drugim riječima ove promjene mogu biti provedene samo, ako se nađe način zaštite manjina (kroz odgovarajuće izborne zakone, uzme u obzir etničko čiščenje i popis iz 1991. godine). U ovom slučaju ne bi bilo na odmet uzeti statističke podatke o poginulima i protjeranima sa pojedinih područja (kantona) i taj faktor uzeti u obzir prilikom “sumiranja” proporcionalne zastupljenosti. Veoma bitno je spoznati da će ovom promjenom najviše biti oštećeni bosanski Hrvati, jer više od 100 000 bosanskih Hrvata živi izvan područja koje kontroliše Dragan Čović sa logistikom koju dobija od Republike Hrvatske kroz saborskog zastupnika Božu Ljubića.
BiH građanske partije, te tako i bošnjačke (probosanske), kao i uvijek, pod pritiskom moraju prihvatati rješenja koja su antievropska, onda će Cormack-Wigemark i ostali koji će nakon diplomatske igre “iscrpljivanja bošnjačkih predstavnika” morati većini bosanskih Hrvata objasniti zašto su ih odbacili i stavili u drugu “vrijednosnu” klasu. Drugim riječima, već više od deset godina Međunarodna zajednica, pod plaštom puta u EU i NATO, diplomatijom “otupljivanja otpora” prvenstveno bošnjačkih predstavnika, a prema neprincipijelnim potezima od strane srpsko-hrvatskih separatističko-neoetničkih predstavnika, u stvari, daje snagu upravo tim neprincipijelnim opcijama. Prije deset godina dolazilo je skoro do smjene tj. primjene Bonskih ovlasti, ako bi neki (bošnjački) političar spomenuo ukidanje tj. katarzu manjeg entiteta. Nakon deset godina, svakodnevno je na dnevnom redu negiranje države BiH, državotvornost manjeg entiteta, pravljenje trečeg entiteta, evo sad i etničke promjene izbornog zakona, a glas prodržavničke politike je nakon deset godina diplomatije “iscrpljivanja” utihnuo i nestao. Zahvaljujući latentnom (indriektnom) ohrabrivanju antibosanskih snaga od strane Međunarodne zajednice i Visokog Predstavnika.
3. Promjene u izboru Članova Predsjedništva
U zajedničkom komentaru Cormack-Wigemark traže promjene u izboru Članova Predsjedništva BiH u skladu sa presudama Evropskog Suda, a ne kako je pokušao tandem Ljubić-Čović da presudu za Dom Naroda “ugrade” i u tu instituciju.
Međutim i tu treba biti oprezan i uzeti u obzir da nije isključeno da Međunardna zajednica ipak u budučnosti želi ugraditi etnički princip i u ovu instituciju. Te zbog toga odgađa “pritisak”, a pri tome bošnjačke i građanske opcije dolaze u stanje “opuštanja” misleći da je to u njihovu korist. Ali na osnovu prethodnog, nije isključeno da je konačni cilj i Međunarodne zajednice da se BiH ipak podijeli na tri “etničke” cjeline. Jer činjenica je da ova “etnička” opcija ima podršku i kod Srbije, i kod Hrvatske, a koje su trenutno u “boljem položaju” u očima Međunarodne zajednice. Jer, kao što je rečeno, drugu opciju zastupaju većinom Bošnjaci, dio bosanskih Hrvata i Srba, a i latentna islamofobija je ipak prisutna u velikom dijelu Međunarodne zajednice, te nedostaje motivacija za realizovanje i “pritisak”. Ne kad su u pitanju pojedinci i njihova prava, nego kad je u pitanju državotvorna cjelina, a čiji su stanovnici večinski islamske tradicije.
Šta mogu uraditi državotvorne i građanske partije u BiH?
U slučaju da Međunarodna zajednica i dalje, kao i od 90-tih, vrši pritisak (kroz traženje kompromisa kroz popuštanje antibosnaskim opcijama) uvijek kad su u pitanju demokratski principi, a koji dolaze od bošnjačkih i građanskih partija u BiH, onda je potrebno dati do znanja, kao što to rade i predstavnici Srba i Hrvata, da put u Evropu nije baš moranje i po svaku cijenu.
Bošnjačke i građanske partije (probosanske) moraju nači okvir za zajedničko državotvorno djelovanje, ali na čitavoj teritoriji BiH.
Takođe potrebno je da se prelome i “tabu” teme.
Ako ne može da se riješi pitanje viza između Kosova i BiH, onda se treba uvesti bezvizni režim između Federacije BiH i Kosova. Jer nije u redu, da Srbija svake godine ima sve veću vanjskotrgovinsku razmjenu sa Kosovom, a da BiH gubi na godišnjem nivou preko 400 miliona eura!
Druga mogučnost je da bošnjačke i građanske partije ne dozvole provođenje presude Ustavnog Suda. Možda sva ta panika oko “neprovođenja” izbora i nije tolika katastrofa. Jer BiH je upravo zbog ovakvog ponašanja antibosanskih snaga i Međunarodne zajednica ionako non-stop u krizi i na granici opstanka.
U svim ovim “radikalnim”, ali probosanskim alternativama, potrebno je tražiti saveznike. Jedan od njih je sigurno Turska. Tu su još Crna Gora, Kosovo, Albanija i Makedonija. Iz poznatog iskustva, sigurno je da će i jedan broj evropskih država stati na stranu odbrane pravih evropskih vrijednosti. Tu treba računati na Njemačku i Veliku Britaniju. Osim toga, u slučaju da bošnjačke i građanske probosanske snage otvoreno daju do znanja da “rasparčani i poniženi” ne žele u EU, onda postoji mogučnost da i Rusija, zajedno s Kinom, stane na stranu takvih procesa.
Postoji i rješenje “čekanja boljih vremena”. Ta opcija je hazarderska, jer kad je u pitanju BiH, tu ne postoje principi, nego specijalna rješenja. Vjerovati da BiH sa “etničkim” Ustavom neće ući u EU je rizično. Nije isključeno da situacija može da se promijeni i da i na BiH bude primjenjen koncept Kipra! Na kraju krajeva, ako Srbija uđe u EU, onda je jasno da će “kipraizacija” evropskog puta BiH postati realna! Da bi Međunarodni diplomati napravili “kompromis” realno je da u takvoj pretpostavki, dio Bosne i Kosovo ostanu izvan EU-a.
Da je Međunarodna zajednica željela da BiH postane “normalna” država, to bi se desilo još 1991.
U svakom slučaju, ugrađivanjem presude “Ljubić” u Ustav, BiH ide korak unazad tj. prema 90-tim, odnosno prema etničko-teritorijalnoj podjeli. Time presude Sejdić-Finci, Pilav i dr. postaju “kompromisno” izvodljive samo na dijelovima koje kontroliše jednonacionlani politički establišment. Dakle, potpunim nestajanjem Bosne i Hercegovine.
Možda ovo sve zvuči nekome kao naučna fantastika, ali nije tako.
Komentar Cormack-Wigemark objavljen na blogu američke ambasade prenosimo u cjelosti:
“Ostalo je svega nekoliko sedmica do objavljivanja opštih izbora, a bh. političari imaju sve manje vremena. Postoji dogovor da su reforme neophodne. Ono što nedostaje je politička volja da se postigne kompromis. Kao građani jedne demokratske zemlje, ljudi u BiH imaju pravo da očekuju da se izbori održe, a njihovi rezultati provedu.
Veoma smo zabrinuti činjenicom da bh. lideri zanemaruju svoju odgovornost i ne shvataju ozbiljno rizik izbijanja političke krize. To je neprihvatljivo. Ukoliko se rezultati opštih izbora ne budu mogli provesti, biće jako teško formirati institucije vlasti. To će imati negativne posljedice po svakog građanina. Zašto? Zato što baš te institucije usvajaju budžete, a iz tih budžeta se izdvaja novac za troškove komunalija, poput vodosnabdijevanja, grijanja, škola, zdravstvene zaštite i penzija. Bez funkcionalne vlasti, doći će do društvenih i ekonomskih komplikacija.
Potreba za kompromisom
Bh. lideri snose odgovornost i imaju kapacitet da postignu kompromis. Uvjereni smo da će jednog dana BiH zauzeti mjesto koje joj pripada u EU i NATO savezu. Stoga se na izazove mora odgovoriti internim, a ne nametnutim rješenjima. Političari se biraju da bi garantovali građanima sigurno i stabilno okruženje – za ispunjenje ove obaveze biće neophodan kompromis svih. Spremni smo nastaviti pružati podršku sastancima između stranaka i pravnu pomoć naših stručnjaka. Rješenje je moguće. Ključ je politička volja koju mora pokazati svaki lider u BiH.
Šta bi građani mogli razumno očekivati i tražiti od svojih političkih lidera? U funkcionalnoj demokratiji, građani imaju pravo birati svoje lidere i imaju pravo na funkcionalnu vlast koja će se formirati nakon izbora. Politički lideri moraju postići dogovor o minimumu neophodnih promjena kako bi se oktobarski izbori održali i njihovi rezultati proveli – kako bi se riješilo pitanje izbora Doma naroda u Federaciji BiH uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda BIH u slučaju Ljubić i postojeći pravni okvir.
Šta je odlučeno u slučaju Ljubić?
Ustavni sud BiH je u decembru 2016. donio odluku da određeni dijelovi teksta Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH jer dovode do prekomjerne ili nedovoljne zastupljenosti određenih etničkih grupa iz određenih područja. Ustavni sud je zakonodavcima dao šest mjeseci da usvoje neophodne promjene kako bi se riješio ovaj problem. U julu 2017, nakon što Parlament nije reagovao, Ustavni sud je intervenisao i izbrisao dva dijela Izbornog zakona. Ovaj potez Ustavnog suda, iako opravdan nedjelovanjem Parlamenta, ostavio je vakuum u odredbama Izbornog zakona koje govore o raspodjeli mandata u Domu naroda Federacije BiH. Na političkim strankama je odgovornost da pronađu trajno rješenje u skladu sa presudom u slučaju Ljubić koja zahtijeva proporcionalniju zastupljenost čime bi se omogućilo formiranje Doma naroda Federacije. To zahtijeva amandmane kojima će se uspostaviti ravnoteža između proporcionalne zastupljenosti, imajući u vidu ulogu Doma naroda Federacije BiH u zaštiti prava svih konstitutivnih naroda i široke geografske zastupljenosti, jer Dom naroda Federacije BiH, kao i Zastupnički dom Federacije BiH, ima potpune zakonodavne ovlasti. Stranke su razgovarale o nekoliko mogućih opcija, ali su do sada odbijale kompromis.
Šta još treba uraditi?
Postoje i druge stvari koje sada treba promijeniti da bi se osiguralo da institucije funkcionišu na demokratski način. Naprimjer, Klub Srba u Domu naroda Federacije BiH koji treba da ima 17 delegata, trenutno ima samo 13 delegata. Klubovi Bošnjaka i Hrvata imaju po 17 delegata, a Klub Ostalih takođe ima propisani broj od 7 delegata. Sve su stranke pokazale spremnost da izvrše promjene kojima će se osigurati da tri konstitutivna naroda, uključujući Srbe, budu u potpunosti zastupljena u Domu naroda FBiH – što je dobar primjer koji pokazuje da stranke, kada žele, mogu postići kompromis. Stranke takođe treba da nađu rješenje za izborni ćorsokak u kojem se nalazi Mostar gdje izbori nisu održani od 2008. To je potpuno neprihvatljivo u zemlji koja ide evropskim putem. Na kraju, političke stranke treba da iskoriste priliku da promijene i poboljšaju vjerodostojnost i transparentnost izbornog procesa na osnovu preporuka Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OSCE koje su urađene nakon opštih izbora 2010. i 2014. godine.
Evropski sud za ljudska prava donio je nekoliko odluka koje su bosanskohercegovački lideri do sada ignorisali. Jedna se odnosi na izbore tri člana Predsjedništva BiH, ali stranke ne mogu da se slože oko tumačenja ove odluke, a vremena je jako malo. Rješenje koje se odnosi na Predsjedništvo, a koje ne bi bilo u skladu sa relevantnim presudama Evropskog suda za ljudska prava, predstavljalo bi korak unazad na putu BiH ka EU i NATO savezu. Evropski sud za ljudska prava takođe zahtijeva promjene u Domu naroda BiH, a potrebno je promijeniti i neke druge stvari čime bi se poboljšao politički sistem u ovoj zemlji da bi više bio u službi građana. Ali, stranke se prvo moraju fokusirati na prioritete koji uključuju Dom naroda FBiH i Mostar, a sačekati period nakon izbora za rješavanje ostalih pitanja, uključujući Predsjedništvo, u skladu sa relevantnim presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda.
Zašto je to bitno?
Izborna reforma je bitna jer direktno utiče na to ko će zastupati građane i ko će voditi zemlju. Sada nije vrijeme da se stranke ukopavaju na svojim pozicijama kojima se podriva napredak Bosne i Hercegovine. Sada je vrijeme za lidere da pokažu svoje liderstvo kroz kompromis. Ako se ova pitanja ne riješe, to će imati ozbiljne negativne posljedice i potkopaće nastojanja Bosne i Hercegovine da napreduje. Uspješni demokratski sistemi izgrađeni su na odgovornim institucijama i uvažavanju volje građana. Nespremnost političkih lidera da se izdignu iznad uskih interesa šalje poruku da bosanskohecegovački izabrani predstavnici vjeruju u demokratske norme samo onda kada je to politički prikladno. Na kraju krajeva, građani BiH su ti koji daju političarima ovlasti da ih zastupaju, te mogu – i trebalo bi – da traže odgovornost od svojih izabranih zvaničnika.
Izborna reforma jeste komplikovana. Ali, vrijedi kompromisa — da bi se izbjegla politička ili ekonomska kriza, da bi se osigurao pravičniji sistem zastupanja, da bi BiH djelovala više u skladu sa evropskim standardima i da bi se zaštitili građani BiH.
Prionimo na posao.
H.M.
