Nije njegova politika u interesu bosanskih Srba ili entiteta kojeg je na krvi stvorio Karadzić i Mladić, nego samo jedina mogućnost da nekako sastavi još koju godinu kao slobodan čovjek i uživa u blagodatima vlasti. Nakon toga njegova sudbina je neizvjesna, sumorna i sigurno egzistencijalno katastrofalna.
Međutim postoje okolnosti koje je on uspješno implementirao u sve sfere njegovog „političkog djela“ i upravo te okolnosti su dovele do toga da je njegovo političko djelovanje postalo jednosmjerno, bez ikakve mogućnosti da skrene s trase vlastitog samouništenja, poput kamikaze koji je u trenutku dostizanja brzine zvuka izgubio kontrolu i ostao bez mogućnosti da promijeni smjer padajućeg aviona.
Vrhunac ludila i jednoumlja koje karakterišu Dodikovu politiku je nametanje percepcije da on radi za interese srpskog naroda i da je interes srpskog naroda Republika Srpska. Da nije u interesu srpskog naroda stabilna i prosperitetna država BiH, da je srpskom narodu bliža Rusija, nego zapadna civilizacija, te da članstvo u NATO-u nije interes tog istog naroda. Objašnjavati zašto to nije tako, nego suprotno, bilo bi gubljenje vremena. Jer sam uspjeh nametanja takve percepcije govori upravo o tome da bi to bilo uzaludno gubljenje vremena. To bi bilo besmisleno, kao što bi bilo besmisleno debatirati o tome da li je bolje da se Dodikov entitet, ovakav kakav je, osamostali i ostatak BiH da ide svojim putem. A koji bi bez Dodikove crne rupe odavno bio jači nego Švajcarska. Ovako on se bori protiv BiH, a zna da bi bez Bosne ostao bez svega, a pogotovu bez neiscrpnog izvora miliona koji se slijevaju u institucije tog separatističkog dijela BiH.
Mjerilo politike koju je započeo 90-tih Milošević, te na terenu zločinački provodio Karadžić, a zadnjih desetak godina zaokruživao Milorad Dodik je kvantitet „koliko mrziš Bosnu i Hercegovinu i koliko puta izgovoriš ime entiteta kojeg je na krvi stvorio trojac iz prethodne rečenice“. U takvom jednoumnom političkom, medijskom, obrazovnom i ekonomskom sistemu Milorad Dodik je postao rezervoar tog ludila, koji će jednom da pukne ko lopta kad je previše napumpaš. Taj trenutak pripremaju i čekaju na jednoj strani njegov strateški partner Dragan Čović, a na drugoj strani ekipa antibosanskih političara koji su se usidrili u institucijama BiH, poput Šarovića, Crnadka ili još uvijek bez fotelje Borenovića.
Drugim riječima, Dodik nema izbora. Njegov jednosmjerni put prividne vlasti, produžuje se onoliko koliko on više i jače „mrzi BiH, širi islamofobiju, pravi paradržavicu, otima para/poreza s državnog nivoa i podiže ogradu oko teritorije koju je na krvi stvorio Karadzić i Mladić“. U principu radi se o Sizifovoj upornosti osuđenoj na kraj.
A ograda oko tog kriznog područja i Dodik kao „rezervoar“ tog destruktivnog stanja je olakšavajuća okolnost, jer ograda drži pod kontrolom, a on kao rezervoar je mjerilo stanja i opasnosti koje dolaze s teritorije koju je on zaokružio i sve one koji su na toj teritoriji zatvorio i izolovao od vremena i prostora ostalog svijeta.
Najbolji primjer je Srbija. U nemogućnosti da bude prihvaćena, srbijanska politika je, da bi zamazala oči narodu, izmislila priču o „neutralnosti“. U stvarnosti, Srbija sa politikom koja je na djelu, nije nikada imala perspektivu da bude dobrodošla u euroatlantske integracije. Ne odlučuje Vučić o Srbiji, nego NATO. Kao što je odlučio o Kosovu, dok je Rusija kao i uvijek bojažljivo izmišljala priču o po ko zna koji put ponovo proizvedenom “najmočnijem oružju”, a pogon Dizel.
Dodik nema vlast, on sponzorira vlast separatističke političke organizacije čiji je predsjednik. On nema nikakav uticaj u Predsjedništvu BiH, stoji donkihotski naspram svjetske, evropske i civilizacijske perspektive. On smeta, blokira i sabotira, ali nema nikakvu moć i vlast da bi nešto pokrenuo.
A kao „dvorska luda“ zabavlja tzv. opoziciju u entitetskoj vlasti, oličenu u nadolazećim lokalnim velikosrpskim nacionalistima poput Stanivukovića ili Vukanovića i koji, kao lešinari, čekaju trenutak da pokupe plijen u ime „naroda“. Oba spomenuta su pripadnici generacije koja je oblikovana Dodikovim sistemom, destrukcijom, nacionalizmom, separatizmom. Te kao takvi nemaju upotrebnu vrijednost u širem kontekstu političkog djelovanja i tzv. modernih demokratskih političara, jer njihovo djelovanje se bazira na etničkoj pripadnosti i etnički čistoj teritoriji, jednonacionalnog imena, a što u modernoj demokratiji predstavlja primitivizam i anticivilizacijski akt. Slično kao kad pas krene u šetnju pa se ispiša na teritoriju koju misli da pripada njemu.
Jer vlast ima neko ko je u mogućnosti da pravi prosperitet, da stvara pozitivnu atmosferu ili da pokreće stvari u smjeru i interesu onih koje predstavlja. Dodik je oličenje vlasti bez ikakvih mogućnosti. Dodik je psihopatska slika destrukcije, blokada, konflkta, mržnje i primitivizma. Čak i biološki stvoren da funkcioniše na principu septičke jame koja zbog okolnosti u trenutku kad je puna, ne može da se očisti bez za to nadležne službe.
Dakle, političar koji nema integrativnih sposobnosti, menadžerskih kapaciteta i socioloških osobina da se izdigne iz vlastitog rezervoara ili da napravi kanal za odvod otpada koji je kanalisan iz njega i u njega. Zarobljen u ringu u kom mora da se udara, a protivnika je sve više.
U takvim okolnostima Dodik izaziva simpatije od posjetilaca raznih korida, pomiješane sa sažaljenjem jer je okružen lešinarima i ljudima koji ga slijede samo zbog vlastitih interesa. Zahvaljujući njemu i njegovoj nacionalističkoj antibosanskoj politici, Šarovići, Crnadci, Stanivukovići, Vukanovići i ostali tzv. opozicioni političari bosanskih Srba svakodnevno svoj program baziraju izazivajući Dodika na dvoboj u dokazivanju „mržnje, destrukcije, nepotizma, korupcije, namještanja, intriga“ i drugih primitivnih poteza „u ime naroda“, u ime „slabljenja BiH i jačanja te virtualne privatne velikosrpske paradržavice“.
A koja nije jaka ni koliko kompanija „Bingo“.
Međutim, političar koji je simpatičan i kojeg sažaljevaju nije sposoban za nešto korisno.
Najbolji primjer je vrijeme od kako je ušao u Predsjedništvo BiH. Sam njegov ulazak u tu instituciju trebao je biti spriječen od strane građana BiH, OHR-a i ostalih institucija, nevladinih organizacija i međunarodnih faktora. Sama činjenica da je to političar koji je na crnoj američkoj listi, koji je sljedbenik zločinaca Karadžića i Mladića, negator genocida i drugih međunarodnih presuda, saboter svega što može da poboljša standard većine građana BiH, islamofob, hrvatofob, albanofob i na kraju čovjek koji nije sposoban da vodi kompromisnu politiku bila je dovoljna da se njegovog ulazak u Predsjedništvo BiH blokira.
Ne bi bilo prvi put da se demokratski ruši neka budala s vlasti, iako je osvojio najveći broj glasova.
Kao rezime njegovog članstva u Predsjedništvu BiH imamo vrijeme koje je produkovalo najnesposobnijeg i najneefikasnijeg člana Predsjedništva BiH.
Od 90-tih pa do danas u Predsjedništvu nije bio primitivniji i nesposobniji političar. Čak šta više njegov odnos prema migrantskoj krizi ima obrise zločina prema čovječnosti, te time elemente internacionalne krivične odgovornosti. Na stranu što zbog takve neljudske politike, deseci hiljada ljudi i djece živi u životinjskim uslovima. Zahvaljujući Dodiku, didu koji ima 6 unuka, a hiljade tuđih unuka je poslao u propast.
Dakle on je rezervoar svih tih zločina, a svi Stanivukovići, Vukanovići, Govedarice, Šarovići, Crnadci i ostali podržavaju taj zločin, kao što su jednoglasno podržali negiranje genocida. U ime Karadžićevog krvavog entiteta i u ime „naroda“.
Dakle, sva bolesna destrukcija, usmjerena prema državnim institucijama BiH, prema SIPI, Tužilaštvu, OSA-i, Centralnoj Banci, Poreskoj Upravi, blokiranju formiranja Vijeća Ministara je na štetu Karadžićevog entiteta i njegove autonomije, a što je jedino pozitivno u Dodikovoj politici. Jer činjenica je da je ultracentralistička, otuđena i destruktivna entitetska vlast kočnica za napredak i prosperitet u prvom redu građana i kompanija na tom području, a time i kompletne države BiH. Naravno postoje i drugi problemi na Balkanu i BiH, ali stvarni uzrok svih problema na Balkanu je srpski politički hegemonizam i diskriminatorski nacionalizam, a svi ostali problemi su samo reakcije na taj proces, a koji traje već 150 godina.
Jedna od glavnih motivacija za slabljenjem i cijepanjem države BiH, nije nacionalističko-ekstremistički nacionalizam, nego stvaranje pretpostavki da klanovi okupljeni oko npr. Dodika ili Čovića imaju apsolutnu vlast, bez mogućnosti da snose konsekvence. U principu, vladavina slična u strukturama mafijaških klanova. Parcijalni interesi lokalnih moćnika, medija i ostalih struktura.
Ne samo u njegovom području, nego na teritoriji čitave BiH. Najnoviji primjer je tzv. BH Blok, koji je zarad preuzimanja sarajevskog kantona i njegovih resursa, odustao od principa koje je nelegalno i manipulativno koristio u vrijeme kampanje i klepanja pod imenom BH Blok. U normalnoj državi pojam BH Blok bi mogao da se koristi samo u zato zakonski određenim situacijama. Ali ni to nije čudno, u državi apsurda, jer HNS je npr. registrovan kao jedno udruženje, a svojim djelovanjem i financijskim sumnjivim transakcijama godinama krši zakonske obaveze, te je čak postao politički faktor, iako prema istom zakonu po kojem je registrovan, ne smije da djeluje politički. A kamoli da krši Ustav ili blokira funkcionisanje države.
Konsekvenca Dodikovog djelovanja je kompletno blokiranje funkcioniranja države BiH, te time i entiteta u kojeg se svi kunu i koji je u ime naroda postao crna rupa moderne civilizacije.
Pozadina takvog stanja je jednostavna.
Dodik nema alternative. Jer ako izgubi mjesto u entitetskoj strukturi vlasti, lešinari koje je stvorio obrušiće se ko hijene na njega i sistem kojem je kumovao.
Na drugoj strani, Dodik je izvan pravnog i zakonskog sistema. Kao političar njegov glas ne smije da vrijedi. To je čovjek koji je na crnoj listi, koji blokira i sabotira državu BiH, koji negira presude međunarodnih sudova, koji svake godine ponižava ubijene u Srebrenici i Jasenovcu zarad političkih poena, koji je stvorio sistem pljačke i uništavanja kompanija, koji slijedi i odlikuje put najvećih ratnih zločinaca, koji se obračunava sa opozicijom, novinarima, pogotovu ženama na diskriminatorski i mafijaški način. Ukratko to je političar koji je odavno trebao biti sklonjen sa političke scene. Čovjek na čijoj savjesti leži svaki migrant koji dođe u BiH, a pogotovu oni koji su pomrli, ubijeni i od bijednih uslova podivljali.
Naravno Dodik nije bio moguć bez podrške međunarodnih faktora. Njegov najveći sponzor je Visoki Predstavnik, pogotovu aktuelni Valentin Inzko. Hr. Inzko je svojim djelovanjem omekšavao reakcije Dodikovih protivnika i time ga održao u politici sve do danas.
Drugim riječima, samo dozvoljavanje djelovanja Dodika na političkoj sceni Bosne i Hercegovine je kršenje Ustava BiH, a za što je odgovoran OHR, kao odgovorni tumač Ustava i njegovog provođenja.
Sam Ustav, odnosno Daytonski sporazum je djelo euroatlantskih tj. NATO i EU integracija BiH, te time sama tema i dovođenje u pitanje puta BiH prema NATO-u je kršenje tog istog Ustava.
Dodik kao rezervoar svih destrukcija u BiH, podržan na jednoj strani od istog takvog djelovanja od strane tzv. opozicije, potpomognut otuđenim klanom okupljenim oko Dragana Čovića i osiguran licemjernim indirektnim potpomaganjem od Visokog Predstavnika zaustavljanjem EU i NATO puta BiH u stvari funkcioniše izvan ustavno-pravnog okvira države BiH te time ne smije i mora da bude spriječen u donošenju bilo kakvih odluka na lokalnom ili državnom nivou. Na kraju krajeva zbog toga postoje državne institucije zadužene za provođenje zakona, ali i Visoki Predstavnik koji ima ulogu ne da se pravda koliko je pro- srpski, hrvatski ili bošnjački orijentiran, nego da djeluje u pravcu osiguravanja ustavno-pravnog poretka BiH.
U tom segmentu put BiH prema EU i NATO-u je Ustavna kategorija o kojoj se ne odlučuje nego se provodi, a onaj koji to blokira mora da snosi konsekvence.
