Rođen je 21. novembra 1913. u Mrkonjić Gradu, Bosna i Hercegovina, u siromašnoj zanatlijskoj porodici.
Poslije 2 razreda Građanske škole u Mrkonjić-Gradu, odlazi na kovački zanat u Jezero kod Jajca. Kao kovački pomoćnik u Jajcu, pripadao je naprednoj radničkoj omladini. U Jajcu je stekao osnove političkog formiranja, zahvaljujući uticaju komunista —metalskih radnika, u čijoj se sredini nalazio.
Poslije prelaska u Sarajevo (1937. godine) zaposlio se u Željezničkoj radionici, gdje se ističe u radu URS-ovih sindikata. Kao istaknuti sindikalni radnik, primljen je u KPJ početkom 1939. godine. Osnovana je prva partijska čelija. Njen sekretar bio je Vaso Miskin, a članovi Ljubo Bojanić, Vojo Ljuić, Omer Maslić i Pero Obradović. Ubrzo postaje jedan od rukovodilaca ilegalnog partijskog rada u Željezničkoj radionici, a njegov politički rad do rata bio je zapažen i u gradu i na širem području BiH. U rukovodstvu je partijske tehnike Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, i član Zemaljskog odbora Narodne pomoći.
Neposredno poslije okupacije, u NDH-ovoj provali u prostorije partijske tehnike, u julu 1941, Omer Maslić je uhapšen.
U pokušaju bijega ranjen je, ponovo uhvaćen, i sproveden u bolnicu. Na putu do bolnice, iako ranjen i u ustaškim rukama, hrabro se držao, a tako se ponašao i kasnije, na saslušanjima pred policijom.
Početkom augusta, uz pomoć sarajevske partijske organizacije, uspio je da pobjegne iz bolnice. Smješten je u Sarajevu, gdje do ozdravljenja ilegalno boravi.
Polovinom septembra 1941, po direktivi Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, odlazi u Zenicu, da formira novu partijsku organizaciju. Poslije toga, stupa u partizanski odred "Zvijezda", odakle, kao Član Okružnog komiteta za Zenicu ide u zenički kraj, da organizira ustanak i formira partizanski odred. Već u oktobru formira prvu četu. Njegovim zalaganjem, ustanak se brzo širi i dobiva masovne razmjere. Pošto je, početkom decembra 1941, formirana i druga Četa, odlučeno je da se osnuje Zenički partizanski odred, u čijem se sastavu, već polovinom januara 1942. godine, nalaze četiri bataljona i jedna muslimanska četa.
Zenički odred je, pod komandom Omera Maslića, izveo niz uspješnih akcija: protiv zeničkih ustaša na Dračiću, za oslobođenje Olova, u diverzantskim akcijama na pruzi Sarajevo— Bosanski Brod (minirana su 23 neprijateljska voza, od kojih 3 oklopna, i izvedeno 6 uspješnih akcija u tunelima); ali se kao najuspješnija akcija smatra napad na Begov Han, februara 1942, kada je zarobljena domobranska četa s cjelokupnom ratnom opremom. U ovim borbama Omer Maslić se isticao hrabrošću i vještinom rukovođenja.
Poslije odcjepljenja četničkih snaga, maja 1942, Zenički partizanski odred se znatno smanjuje, pa se njegovi borci uključuju u tek osnovanu 6. istočno-bosansku brigadu. U ovoj brigadi Omer Maslić se nalazio na dužnosti zamjenika političkog komesara Zeničke čete, a zatim zamjenika komesara 3. bataljona. U borbama ove brigade u raznim dijelovima istočne Bosne, Omer Maslić se isticao izuzetnom hrabrošću. Tako je bilo i u borbi s četnicima kod sela Bukovice, u blizini Tuzle, oktobra 1942. godine.
Pošto je bio sa svih strana opkoljen četnicima, nije se mogao priključiti svojoj jedinici, koja je, poslije dobivenog naređenja, odstupila.
Ostao je sam.
Držao je položaj, sve dok nije smrtno pogođen.
Nakon oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca, na planini Trebeviću, kod Sarajeva.
Ukazom Predsjednika tadasnje FNR Jugoslavije Josipa Broza Tita, 27. novembra 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.
Demokratija postheroizma
Danas je vrijeme demokratskih procesa. U demokratiji narodni heroj, nije više potreban. Takvi heroji su u vrijeme ratova, doprinjeli da se razvije demokratija: društvo u kojem je centar pojedinac i jednaka prava propisana za sve pojedince. Iz te perspektive, jedan heroj tipa Omer Maslić, ostaje kao heroj epohe njegovog života. On je svojom žrtvom i borbom za demokratske ideale, otvorio vrata društvu, zapadnoj demokratiji, koja konflikte rješava bez rata. Zato ga se trebamo sjećati i poštovati. Kao i onih koji su 90-tih dali živote za slične ideale u Bosni i Hercegovini.
BiH postheroizam
Primjenjujući to na Bosnu i Hercegovinu kao zemlju „zapadne demokratije“, dolazimo do spoznaje da i mi, kao europsko društvo, nemamo konflikte za koje će ljudi “morati” žrtvovati život, jer svi ideali, u takvom demokratskom društvu, realizuju se na miran način, pod uslovom, da su u skladu sa propisanim pravima i Ustavom države Bosne I Hercegovine. Jer i kod nas je mir, na koji nas obavezuje demokratski Ustav, a i naš demokratski svjetonazor.
Ipak, kod nas, u jednom dijelu političke elite, postoji kontradiktoran i apsurdan fenomen, da pojedince i dalje pokušavaju proglasiti „narodnim herojima“.
Antiheroji
Po pravilu, jedan narodni heroj, završava svoj život boreći se do posljednjeg daha za neke ciljeve, ideale. Pri tome mislim na “ratno herojstvo” i ne uzimam u obzir heroje mirnodopske svakodnevice.
Kako živimo u demokratiji, koja ne posjeduje ideale i ciljeve za koje postoji potencijal „rata“ ili „junačke smrti“, jer su ideali ulaskom u epohu mira "ostvareni", i jer je smisao same demokratije i demokratskog državnog uređenja rješavanje konflikata „bez rata“, onda su spomenute političke elite, proglasili „herojima“ još „zive“ pojedince.
Što je jos kontradiktornije ti samoproglašeni „heroji“ nisu ginuli junački, nego su ubijali kukavički s ciljem istrebljenja. Sebe su za vrijeme tog "herojevanja", po cijenu žrtava i „njihovih“ i „onih“, i po cijenu ideala za koje ih današnji apolitičari heroiziraju, neprikosnoveno, sebično i bezobzirno "čuvali". Čak šta više, o njihovom “herojstvu” postoje činjenice, žrtve, masovne grobnice i međunarodne presude koje “a priori” moraju biti prihvaćene od strane svakog pojedinca i koje su “a priori” dio demokratskog odnosa prema odlukama sudova.
Drugim riječima, spomenuti fenomen kod dijela političke elite u BiH, slavi „kukavičke postupke i djela“, a za heroje proglasava „antiheroje“. Time pokazujući neogovornost i nespremnost za epohu u kojoj žive.
To je u modernoj demokratiji (i postheroizmu, nakon drugog svjetskog rata) nezapamčena politička demagogija. Koja vodi neminovnim konsekvencama za aktere takve politike. A s moralnog i sociološkog aspekta je neodgovorno i zlonamjerno prema budućim generacijama. Osim ako im nije cilj ili priprema za epohe prije postheroizma.
(Nije) granatirao gradove. (Nije) ubijao civile, djecu, žene, starce. (Nije) uništavao ljude „zbog imena“. (Nije) ratovao protiv „onih“. (Nije) dijelio ljude. (Nije) se svetio. (Nije) lagao i izdavao. (Nije) umro.
