Nedavna posjeta Predsjedništva BiH Srbiji, pokazala je drugu stranu “konstitutivne” decentralizacije: nemogućnost tročlanog Predsjedništva da efektivno prezentuje Bosnu i Hercegovinu, a i probleme u komunikaciji koje može da dobije domaćin tih posjeta (u ovom slučaju Predsjednik Srbije) sa interpretiranjem državnih stavova (u ovom slučaju BiH).
Bez ulaženja u “konstitutivne” konotacije ili analiziranja (ne)istupa Članova Predsjedništva, analiza se fokusira na perspektivu organizacionog, političkog i ekonomskog aspekta funkcije „Član Predsjednistva BiH“; bez fokusa na to ko je “personalno” Član Predsjedništva.
Baza analize: Član Predsjedništva predstavlja sve u BiH, a ne konstitutivne narode
U Ustavu BiH nije propisano da “predstavnici” konstitutivnih naroda i Članovi Predsjedništva BiH predstavljaju SAMO konstitutivni narod kojem pripadaju, nego je propisano da u sastavu Predsjedništva bude jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin. U Ustavu nije propisano šta su dužnosti “Člana Predsjedništva BiH kao predstavnika “konstitutivnog” naroda, nego šta su nadležnosti Predsjedništva BiH npr. vanjska politika BiH, odbrana BiH itd.
Međunarodna diplomatija ne bi nikada pristala na sporazum koji bi “političku funkciju” vezao samo “za jednu rasu, narod, grupu”. Pogotovu to nikada ne bi uradila američka diplomatija, kada je “napravila” Daytonski sporazum, jer rigorozni američki ustav nema pardona ni prema kome kad je u pitanju diskriminacija. Stoga aktuelne debate o “konstitutivnosti” su totalno pogrešne, opasne i često idu u sferu rasizma i diskriminacije. Obama je bio, a Trump je sada Predsjednik svih Amerikanaca.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će se sastojati od tri člana; jedan Bošnjak, jedan Hrvat od kojih se svaki bira direktno sa teritorije Federacije, te jedan Srbin koji se bira direktno sa teritorije Republike Srpske.
ČLAN 5, Daytonski sporazum
Bosna i Hercegovina ulazi u fazu nužnosti prihvatanja činjenice da je i ovakva složena država, sa više nivoa izvršne i političke vlasti jedna cjelina u kojoj sve “politike” moraju naći kompromisnu politiku koja će kroz afirmaciju BiH, afirmisati sve one koji u njoj žive. Posebno iz perspektive ekonomskog razvoja, priblizavanja EU i NATO-u. Generalno na funkciju Člana Predsjedništva trebaju da dođu ljudi koji su bez hipoteka. Namjerna podvala ili pogrešna intepretacija važećeg Ustava “Daytonski sporazum” postala je “normalna” politićka opstrukcija, pogotovu kad je u pitanju “na silu” nametnuti model “konstitutivnost”, a koji sa izborom Članova Predsjedništva nema nikakve veze.
U tom kontekstu je veoma bitno da obični puk shvati da je kontraproduktivno, ako biraju kompromitovane, kriminalne, neonacionalističke političare, ili one koji svu politiku baziraju na sociopatološkom stvaranju konflikata ili još gore kriminalom i suđenjima koja automatski takvog političara dovode u “sukob interesa” sa ovom “časnom” funkcijom.
Jer takvi političari nemaju kapacitet da običnim ljudima bude bolje (s njima niko neće praviti biznise, radna mjesta i investicjie), osim što će samo oni dobiti mogučnost da obični puk i dalje truju konfliktima i mržnjom, a da bi oni u miru mogli da rade šta hoće. Uz to su takvi političari po pravilu “primorani” činjenju “nepovoljnih” ustupaka, jer su “pod hiotekama” ili na nekim “crnim listama”.
Da li je institucija “tročlano Predsjednistvo BiH” potrebno Bosni i Hercegovini, konstitutivnim narodima, odnosno građanima? Ili je takva organizacija nakon 23 godine prevaziđena i nepotrebna?
Predsjednistvo BiH, pogotovu sa današnjim akterima, uspjelo je i pored poznatih problema djelovati koliko-toliko u interesu svih građana BiH, barem u prve dvije godine mandata.
Medjutim, moramo se zapitati, da li bi jedan Predsjednik ostavljao autentičniju prezentaciju vanjske politike, kao i da li bi jedan Predsjednik BiH, upravo u ovako složenom sistemu, dobio više ili manje moći tj. oduzeo nešto npr. separatističkim i neoetničkim politikama u BiH?
Da li bi takva institucija, Jedan Predsjednik BiH, zapravo, koristila svim gradjanima BiH?
Principjelno, upravo zbog složene organizacije u BiH, moguće su različite opcije predsjednikovanja, a koje ne bi oduzele prostor čak ni onima, koji bi i dalje djelovali npr. iz pozicija separatizma. Čak bi i apetiti izborne mašinerije imputiranja “konstitutivnosti” mogao biti “zadovoljen”, a građani bi imali nekoga ko bi ih predstavljao na dostojanstven način barem što se tiće vanjske politike.
Dakle, postavlja se pitanje, šta bi goreposmenuti protagonisti separatističkih entitetskih i etničkih politika, mogli izgubiti ili dobiti uvođenjem Predsjednika BiH, kao institucije, umjesto tročlanog Presjedništva BiH, a šta građani BiH?
Odgovor je jednostavan: za spomenute “političare” ne bi se ništa promijenilo, ali bi izdavanja za administraciju bila manja, a Predsjednik BiH bi mogao efektivnije i dostojanstvenije da predstavlja BiH i sve njene stanovnike u oblastima za koje je Ustavom nadležno Predsjedništvo, odnosno, Predsjednik. Umjesto tri vozna parka, trebao bi jedan, umjesto tri “kabineta” trebao bi jedan itd.
Jedan od mogućih modela je uspostaviti mandat Predsjednika BiH, pri ćemu bi Ministar vanjskih poslova BiH i Predsjedavajući Vijeća Ministara BiH bili druga dva ravnopravna “Člana Predsjedništva” pri donošenju ustavom predviđenih odluka i nadležnosti.
Izborni zakon ne mora da bude promijenjen, jer bi izabrani Članovi Predsjedništva, kao i do sada i kako je propisano Ustavom bili izabrani u entitetima, ali bi umjesto tri člana Predsjedništva dobili funkcije “Predsjednik BiH, Ministar vanjskih poslova BiH i Predsjedavajući Vijeća Ministara BiH”. Rotacija ovih funkcija, vršila bi se kao i do sada i bila potvrđena od Parlamenta, kao i do sada.
Sve tri funkcije zauzimali bi uvijek pripadnici različitih konstitutivnih naroda (kao i sada). A odluke koje se i danas donose konsenzusom, donosili bi i dalje konsenzusom Predsjednik BiH, Ministar vanjskih poslova i Predsjedavajuci VM-a. Neke ovlasti, kao na primjer odbrana, elementarne nepogode i komandovanje Oružanim snagama BiH mogle bi biti u rukama Predsjednika BiH, a kako bi u hitnim situacijama imao kompetence da donosi hitne odluke. Samom funkcijom Predsjednik BiH bi učestvovao na protokolarnim i diplomatskim skupovima i posjetama, a time bi diplomatski efekat i međunarodni ugled BiH i svih njenih stanovnika porastao.
Kvalitativno došlo bi do nužne orijentacije Predsjednika BiH da predstavlja sve gradjane BiH, a ne kao što je sada, da braneći svoje stavove, bilo dobre ili loše, Član Predsjedništva „može“ uvijek da se krije iza leđa jednog „naroda“, a što neonacionalisti koriste da bi još više učvrstili pozicije vlasti, pri tome nanoseći štetu kako svojima, tako i drugima.
A to je politika koja ne vodi boljitku nikome u BiH, tako i poziciji BiH i njenih gradjana u svijetu.
Jer BiH mora da garantuje LJUDSKA PRAVA I FUNDAMENTALNE SLOBODE, kako je propisao Član 2, Ustava BiH.
Uspjeh BiH znači uspjeh svakog pojedinca. Osim ako je za nekog pojedinca neuspjeh BiH mjerilo njegovog uspjeha, a što je moguće samo u bolesnim glavama.
Upravo zbog različitih sfera na kojima djeluju:
Predsjednik BiH (predstavnik svih u BiH prema Ustavu),
Ministar vanjskih poslova (diplomatski imidž BiH i međunarodni odnosi),
Predsjedavajući VM-a (ekonomski ugovori, međunarodna privredna saradnja, izvršna vlast)
došlo bi do neminovnog povečanja efektivnosti, jer bi suočavanje argumenata i donošenje odluka bilo bazirano na „stručnosti“ koju svojim pozicijama imaju gorespomenuti, odnosno, djelokrug rada njihovih funkcija, a ne na etničkom faktoru, kao metode koja se uvijek koristi, ako nekome nešto nije po volji, bez obzira da li je to dobro za običnog građanina ili ne.
Ovdje je za osnovu uzeta trenutna situacija, a koja još uvijek nije implementirala presudu Sejdić-Finci. Sa implementiranjem te odluke, moraju se naći modeli koji će, pored pripadnika tri naroda, uzeti u obzir i druge. Ali ni to nije nerješivo.
Za očekivati je da bi protiv takvih promjena bili upravo oni koji ne žele napredak BiH, pa i po cijenu da štete i vlastitim biraćima. Osim toga ovakva promjena bi smanjila broj funkcija koje bi političkim protagonistima stajale na raspolaganju.
Oponenti će dolaziti iz tabora koji štite i podstiču aktuelnu islamobobičnu (aparthejdsku) institucionalizaciju u manjem entitetu, kao i političari koji su započeli pohod redefinisanja Ustava BiH i ugrađivanja neoetničkih zakona i diskriminacija u izborni sistem BiH.
Preispitivanje odluke Ustavnog Suda BiH
Usvajanjem apelacije Bože Ljubića, realno je narušena ravnopravnost konstitutivnosti pripadnika svih naroda i “ostalih” u BiH. Odluka u stvari stavlja sve konstitutivne narode u neravnopravan položaj, jer pripadnik konstitutivnog naroda, prema toj presudi NE SMIJE da bude biran od strane pripadnika drugih naroda, a što je u suprotnosti sa Članom 2 Ustava BiH.
Na stranu što pojedini političari i mediji, kroz takvu percepciju “konstitutivnosti” šire prikriveni “rasistički” odnos prema pripadnicima “drugog” naroda, a što je opet u suprotnosti sa Članom 2 Ustava BiH. Odoboravati tezu da “onaj koga biraju pripadnici drugog konstitutivnog naroda” nije predstavnik ili “dobar” za drugi narod, je šovinistički odnos prema pripadnicima drugog naroda, a koji je na žalost u velikom dijelu javnosti “imputiran” kao normalan. Još veća ljaga je baćena na “principe demokratije i važećih konvencija” time što su na tu logiku nasjeli pojedini evropski diplomati, a koji su preuzimanjem “kormila” na području bivše Jugoslavije, svojim neodgovornim odnosom prema nacionalizmu, zaustavili sve pozitivne procese koji su do prije desetak godina uzeli maha, kako u BiH, tako i u regionu. Licemjernost te evropske diplomatije se ogleda na najbolji način u odnosu prema pitanju Srbije i Kosova. Tezom o “normalizaciji odnosa s Kosovom” doveli su obe strane do “nemogučnosti rješavanja normalizacije odnosa”. To je politika koja je dovela u devedesetim do uvođenja “embarga” zaračenim stranama u devedesetim, iako su ti evropski diplomati i tada znali ko je imao sva sredstva za vođenje rata. Drugim riječima takva diplomatija indirektno motiviše destrukciju i čeka da destrukcija pobijedi ili da situacija eskalira, uvijek na štetu slabijih.
U ovom slučaju, nakon usvajanja spomenute apelacije od strane Ustavnog Suda BiH, trebao je odmah da reaguje Visoki Predstavnik, kao akutelni tumač Ustava BiH.
Analiza funkcija entitetskih Predsjednika uskoro.
H.M.
