Po završetku rata u Bosni i Hercegovini, Josip Svoboda, je napisao interesantan i poučan istorijski prilog s nazivom: „Bosna između srpskog i hrvatskog nacionalizma – Rađanje i umiranje jugoslavenske ideje“. Jedan njegov dio već je 1996. godine bio objavljen u knjizi „Jenseits der Gewalt“ („S one strane nasilja“) njemačke izdavačke kuće KOMZI. Josip Svoboda – autor, putopisac, novinar i umjetnik stavio je na raspolaganje magazinu MAGistral ovaj prilog koji prenosimo u cjelosti.

Balkan i balkanizacija

U predvečerje Prvog svjetskog rata, “pitanje Balkana” je u centru svih evropskih političkih preokupacija. Ovo područje koje geografski pripada Evropi izuzetno je bremenito nacionalnim, vjerskim i kulturnim problemima. Prisutna je opasnost da se delikatna ravnoteža zapadnih i istočnih slavenskih kultura, koje karakteriziraju turcizam, katolicizam, orijentalna ortodoksija i islam, poremeti i da se ona pod sve jačim nacionalističkim zahtjevima i akcijama “balkanizira”.

Tako Balkan i njegov derivat balkanizacija postaju dio svakodnevnog jezika. Izraz Balkan kao geografski pojam koji označava planinski lanac Balkana u Bugarskoj suviše je ograničavajući. Zato je geopolitička definicija daleko prihvatljivija: “Balkan prestaje tamo gdje prestaje uticaj pravoslavne crkve”. To je dalmatinska obala duž Jadrana, Hrvatska, Vojvodina i Transilvanija, dakle njegov zapadni dio; balkanska ortodoksija je samo na njegovom istoku i produžava se dalje prema ortodoksiji Rusije. Derivat “balkanizacija” je relativno lakše definirati jer on označava cijepanje, komadanje i gledan je kao opasnost cijepanja velike državno-političke zajednice u male državice.

Bure baruta pred eksplozijom

Vrijeme nastanka ovog pojma odgovara vremenu raspada Otomanske imperije, koji je na Balkanu iza sebe ostavio jednu prazninu, koju su druge dvije imperije željele popuniti: austrougarska i ruska. Francuska i Engleska, sa svoje strane, pokušale su ograničiti apetit Austro-Ugarske i Rusije na ovom prostoru. Tako je Bosna, nalazeći se u takvoj situaciji početkom 19. stoljeća, između hrvatskog i srpskog nacionalizma, snažno podržavanog iz Hrvatske tj. Srbije i između imperijalističkih apetita dviju imperija, dobila epitet „Bure baruta pred eksplozijom“.

Zapadni Balkan i nacionalizam

Da bi se, međutim, mogli bolje razumijete uzroci raspada jedne države, potrebno je znati strukturu, povode i nužnosti njenog nastanka. Upravo je struktura balkanskog prostora izrazito kompleksna i satkana od lanca historijskih, kulturnih i vjerskih elemenata, prije svega u granicama bivših dviju Jugoslavija (Kraljevina Jugoslavija i Socijalistička federativna republika Jugoslavija – SFRJ). Stoga je neophodno posvetiti veliku pažnju historiji naroda ovog prostora, koji danas nosi naziv Zapadni Balkan. Tako će biti predočen put Južnih Slavena od prvih srednjovjekovnih državica do njihovog razvoja u države. Ova neophodnost posebno se odnosi na Bosnu. Počevši od ovog vremena, kada su nastale jake državne tvorevine, Hrvati i Slovenci s jedne strane, a Srbi, Makedonci i Bugari, s druge strane, razvijat će se u potpuno različitim svjetovima, kako politički i društveno tako i vjerski i kulturno. Upravo ovdje, na početku Srednjeg vijeka, biće stvorene historije i polazni mitovi, na koje će se nacionalni političari balkanskih država pozivati i oslanjati, u svojim teritorijalnim zahtjevima. Svaki od njih opravdava svoju politiku polazeći od davne ili nedavne historije. Svaka politika poziva se, naravno, na interese svake pojedine nacije, a njen glavni instrument je nacionalizam. To je ključni elemenat za razumijevanje situacije na prostoru bivših Jugoslavija, gdje se cijelo vrijeme očituje jaka prisutnost dvaju izrazito jakih nacionalizama, srpskog i hrvatskog. Pa ipak oba, premda protivnici, imali su i imaju i danas zajednički interes: spriječiti stvaranje jednog trećeg „nacionalizma“ – bosanskog.

Nacionalističko ludilo

U toku prošlog stoljeća stavljano je stanovništvo Bosne i Hercegovine dva puta pred dokazom da se ono ne rukovodi mišlju integralnog jedinstva svoje zemlje, već emocijama, kao što su strah, nepovjerenje i mržnja. Prvi put to se ispoljilo u vrijeme 2. svjetskog rata, kad je Bosna i Hercegovina najvećim dijelom bila okupirana od  „Pavelićeve Hrvatske“ i bila terorizirana od ustaša i srpskih četnika. U periodu od 1992 – 1996., masovno ubijanje bilo je po drugi put u punom jeku.

U cjelokupnom evropskom istoku pokazalo se da je nacionalizam, duboko ispod komunističke površine „prezimio“ i sada buja na svim stranama; začuđujuće svjež i agresivan. Epicentar nacionalističkog zemljotresa u bivšoj Jugoslaviji ležao je u Srbiji – u jezgru Jugoslavije. Međutim, nacionalistički virus nije ostao ograničen samo na Srbiju. U proljeće 1990. godine došlo je u Sloveniji i Hrvatskoj, kasnije također u Bosni i Hercegovini, do prvih slobodnih izbora nakon završetka 2. svjetskog rata. Svuda su pobijedile nacionalističke stranke. Po njihovom šovinizmu i njihovoj agresivnosti one ni po čemu nisu zaostajale iza srpskog nacionalizma i nisu se ustručavale da iz tamnih soba historije izvuku simbole i idole fašističkog vremena.

Ohrabrene od Bona i Beča, proglasile su Hrvatska i Slovenija 25. juna 1991. godine svoju nezavisnost. S ovim danom otpočeo je u bivšoj Jugoslaviji nemilosrdni rat. Točan broj žrtava ne zna se ni danas, 25 godina nakon završetka rata. Manje od godinu dana kasnije, točnije, od 7. aprila 1992. godine, počela je također i tragedija Bosne i Hercegovine. Na ovaj dan, naime, priznata je Bosna i Hercegovina od Evropske zajednice kao još jedna nova država. To je bilo kao da je neko bacio granatu u bure baruta. Nacionalističko ludilo zahvatilo je čitavu BiH. Srbija, zajedno sa Crnom Gorom, koje su sada stajale nasuprot drugih naroda Jugoslavije, pozivale su na „ujedinjenje svih Srba u jednoj državi“. Razum je bio isključen; ludilo, još jednom, dobija slobodni tok. Izgledalo je, da su Srbi, Hrvati, Slovenci i Bosanci bili zaraženi od istog virusa.

„Krstaški  pohod“ protiv civila – 48 mjeseci zločina s ciljem istrebljenja

Zločini u Bosni i Hercegovini vršeni su 48 mjeseci, punih 24 sata svakodnevno; u ovom vremenu odražavao se sav užas jugoslavenske historije: protjerivanja, mučenja, masovna smaknuća i istrebljenje civila. To što se u Bosni i Hercegovini dešavalo, to nije bio građanski rat, kako su evropski političari to pokušavali predstaviti i što je srpskim agresorima ležalo na srcu; to je bilo klasično istrebljenje naroda, to je bilo sistematično iskorjenjivanje etničkih grupa, prije svega nesrpskih. Bio je to „Krstaški  pohod“ protiv civila. Najčešće upotrebljavana riječ za to je „masakr“ i na kraju “genocid”.

Više od 100.000 mrtvih u Bosni i Hercegovini stoji iza ovih užasnih riječi.

Iracionalna svjetska diplomatija – potvrda etničkih “paradržava”

Koncept Ustava (predlagači Vance i Owen) o jednoj jedinstvenoj, ali decentraliziranoj državi sa sedam do deset autonomnih i etnički izmiješanih provincija, propao je, na sreću, već na samom početku. Ali, ovaj neuspjeli pokušaj, engleski predlagači su tvrdoglavo nadomjestili s drugim, jednako iracionalnim, prijedlogom: podjelu jedne nezavisne i priznate zemlje, čija zastava leprša pred zgradom UN-a, u tri etnički čiste države, pri čemu bi bosanskim muslimanima ostalo manje od 20 odsto teritorija (70 odsto su zahtijevali bosanski Srbi, a 20 odsto bosanski Hrvati), premda 44 odsto bosansko-hercegovačkog stanovništva čine muslimani, 18 odsto bosanski katolici i 31 odsto bosanski pravoslavci. Pri tome, ne u čistim, odvojenim, etničkim zonama, već izmiješani uzduž i poprijeko po selima i gradovima Bosne i Hercegovine.

Uz otvorenu podršku Francuske i Engleske, u ratu osvojena područja od strane bosanskih Srba priznata su kao entitet – Republika Srpska, dok se prohrvatska strana još bori (sada diplomatskim putem) za priznavanje trećeg entiteta – Herceg-Bosne.

 

Kratak pregled historijske pozadine aktuelnog stanja u Bosni i Hercegovini

Veoma je teško donijeti sud o ratu i njegovim uzrocima u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u bivšoj Republici Bosni i Hercegovini, bez neophodnog prethodnog historijskog osnovnog predznanja.

Republika Bosna i Hercegovina nalazila se u središtu bivše Jugoslavije i protezala se između Hrvatske na sjeveru i zapadu i Srbije i Crne Gore na istoku i jugoistoku i obuhvaćala je površinu od oko 51.200 kvadratnih kilometara. Prema provedenom popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je u Bosni i Hercegovini 4,5 miliona stanovnika; od toga otpadalo je na katoličko bosansko stanovništvo 17,4 odsto, na pravoslavno 31,4 odsto, na bosanske muslimane 44 odsto, a na ostale 7,4 odsto. Pored Jevreja, u ovom zadnjem procentu, čitav je niz malih, ali mnogobrojnih nacionalnih manjina. U jednom malom mjestu u Bosni, zove se Prnjavor, živjelo je zajedno 25 različitih narodnosti. Već ove činjenice govore jasno o jednoj kulturnoj raznovrsnosti: bosanski muslimani, kršćani – katolici i pravoslavci, Jevreji i drugi živjeli su stoljećima zajedno i kroz ovaj zajednički život dali su zemlji jedan nezamjenjiv identitet.

Historija Bosne kao države ide unazad već u 10. stoljeće; sve što se danas dešava na ovom području, koje označava Bosnu i Hercegovinu, samo je refleksija, jedan nastavak burne historije ove države.

Gotovo pet stoljeća Bosna je bila banovina, kasnije također i kraljevina, čije granice su se jako mijenjale; do kraja XIV stoljeća išle su bosanske granice duž rijeka Drine na istoku i djelomično duž Save na sjeveru; izlaz na more Bosna je imala kod Novigrada i Biograda na moru. Bosansko kraljevstvo protezalo se duž obale Jadrana sve do Kotora, obuhvaćalo je otoke Brač, Hvar i Korčulu. Ovaj zadnji bio je glavna luka Bosne.

Bosanska država nastala je na području prijašnje Ilirije, koja je bila pet stoljeća dio velikog Rimskog carstva i antičke civilizacije. Njeni stanovnici – Iliri – bili su romanizirani prastanovnici ovog dijela Balkana. Slaveni, koji se ovdje naseljavaju u VII stoljeću, nadjačali su svojom kulturom i jezikom tu zatečeno domaće ilirsko-rimsko stanovništvo, ali su za uzvrat  i sami došli pod uticaj domicilne kulture. Ovo naslijeđe, koje prožima jedna ogromna kulturna raznovrsnost, biće posebno jako izraženo u kulturnom i duhovnom životu srednjovjekovne Bosne. U ovom periodu došlo je također i do uvođenja kršćanstva na ovim područjima, ali nešto kasnije, za razliku od primorskih i ravničarskih/panonskih dijelova Hrvatske.

Od 10. stoljeća Bosna je bila naizmjenično pod vladavinom Ugarske ili Bizanta, ali više formalno nego stvarno. Od 12. stoljeća tekao je razvoj Bosne kao samostalne države paralelno sa drugim susjednim južnoslavenskim državama. Ipak, bez dvojbe, Bosna je svoj procvat doživjela u vrijeme vladavine Kulina bana (1180 – 1204.); međutim, već tada, pored jakog suparništva između Bizanta i Ugarske, koji su predstavljali dvije različite civilizacije, da izvrše uticaj na ovo područje, počela se u politiku Bosne miješati i rimska crkva (curie). Od tada govori se o „nevjerstvu u Bosni“ i o bosanskim Bogumilima i o autohtonoj, autokefalnoj Bosanskoj crkvi, koju je karakterizirao dualizam. Svoj vrhunac političke i teritorijalne veličine Bosna je dostigla za vrijeme bana Stjepana II Kotromanića (1322 – 1353.) i kralja Tvrtka I Kotromanića.

Godine 1386. došlo je do prvih sukoba sa turskim jedinicama. Ugrožena od turskih upada Bosna se sve češće obraćala za pomoć Rimu. Tadašnjem papi Piu II nije uspjelo da prikupi odgovarajuću vojnu silu kako bi obranio Bosnu od turske opasnosti. Najvjerojatnije, bio je to ipak samo izgovor; Bosna i Balkan bili su žrtvovani, kako bi zapadnoevropske  države dobile na vremenu da se pripreme za obranu od  turske invazije. Snažna turska armija osvojila je 1463. godine Bosnu; sa hvatanjem i pogubljenjem bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, prestala je postojati samostalna srednjovjekovna bosanska država.

Od XV stoljeća, kada je zemlja bila osvojena od Turaka, izgubila je Bosna otoke i zapadni dio Jadrana i unutrašnjosti, ali je zadržala izlaz na more od Omiša do Stona i gradove Herceg Novi i Kotor. Nakon raspada turske imperije, Bosna je bila prvo okupirana a potom anektirana od Austro-Ugarskog carstva (1878-1918). U tom periodu Bosna je opet izgubila dio svog teritorija: istočni dio Hercegovine i grad Kotor, ali do današnjeg dana zadržala je izlaz na more kod Neuma; do ‘70-ih godina također i grad Herceg Novi.

Na bosanskom prijestolju stalno su se smjenjivale dinastije, koje su bile pod mađarskim ili bizantskim uticajem: tako je u XII stoljeću područjem vladala srpska dinastija Nemanjića a od 1322. godine bosanska dinastija Kotromanića. Već od 1292. godine na bosanskom dvoru nalazili su se Franciskanci, koji su širili kršćanstvo i koji su u Bosni podigli više franjevačkih samostana; u predvečerje turskog osvajanja bilo je u Bosni oko 40 samostana. Prije turskog osvajanja postojala je u području istočne Bosne i jedna srpsko-pravoslavna manjina s njenim manastirima , koja se za neko vrijeme nalazila pod kontrolom srpskih vladara u XV stoljeću. Ostatak Bosne i zapadne Hercegovine bio je pod katoličkim uticajem, s mjestimičnim ostacima Bogumila.

Nakon što je Bosna došla pod tursku vlast, bila je preobražena u osmanlijsku provinciju, a srednjovjekovna gradska kultura bila je nadjačana i potisnuta od osmanlijsko-islamske urbanizacije. Rezultat je bio masovna islamizacija stanovništva. Kao posljedica, došlo je kasnije do prevage islamske vjerske grupe, a s time i do nove napetosti; jedna treća civilizacija pokušavala je da potisne druge dvije, koje su već bili suparnici. Isto se ponovo dešavalo, ali sada u suprotnom smjeru, u vrijeme 40-godišnje austrougarske vladavine; snažan pečat ovog perioda još je uvijek jako prepoznatljiv u Bosni.

Nakon 1. svjetskog rata Bosna je pripadala Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941), a nakon 2. svjetskog rata bila je jedna federativna republika socijalističke Jugoslavije (1945-1992).

Tragedija Bosne sastoji se u tome što su vjerska i istovremeno kulturna konkurentska borba, tri izražene vjerske i civilizacijske grupe, bile u velikoj mjeri odgovorne da nije došlo do stvaranja jednog zajedničkog bosanskog identiteta; pojedinačne članice etničkog pluralizma bilo je lako uvesti u krizu putem vještog manipuliranja majčinskih nacija. Samo treća grupa – islamska – nije imala nikakvu majčinsku naciju i pokušala je da ovu nađe u religiji, budući da je bosanska pripadnost bila stalno sprječavana.

Drastične posljedice stoje danas pred očima svijeta. Evropski, kao i svjetski političari, koji su uvučeni u „Balkanski sukob“, morali su poznavati uzroke, kako bi tek tada mogli naći odgovarajući i ispravan izlaz iz krize.  Umjesto toga, oni su još jednom ponovili doživljenu priču iz vremena pape Pia II. Duša Evrope, kako je to rekao Mato Džaja, historičar iz Sarajeva, umire ipak u Sarajevu, a Maastricht bi bio samo jedna epizoda u historiji evropske birokracije.

Moglo bi se također reći, da su tri snažne kulture tj. civilizacije, koje su najjače i najduže uticale na ovo područje, izabrale ovaj prostor za odmjeravanje vlastitih snaga; kao model za daljnju i, možda, odlučujuću borbu za dominaciju na Zemlji. Bosna kao dio i Balkan kao cjelina, čini se, najprikladnije su poprište za to.

 

Josip Svoboda