Hunze (o.r. narod u Pakistanu) nisu uvijek bili miroljubiv i poštovanja vrijedan narod. Gledajući danas ovaj narod, teško je shvatiti da je on nekada predstavljao strah i trepet svakoj karavani, koja je morala da prođe njihovim područjem, i obratno, gotovo je neshvatljivo da je od brdskih pljačkaša nevjerojatnom transformacijom nastao jedan sasvim nov narod, koji se može uzeti kao primjer miroljubivosti. Stoga je logično pitanje, koje se svakom nameće, kako i kada je došlo do ove transformacije?
Prema predanju za ove promjene, koje su iz temelja promijenile način života Hunza, treba zahvaliti 12-godišnjem Nazim Khanu, sinu tadašnjeg mira (mir je titula vladara Hunze). Ovom izuzetno inteligentnom dječaku uspjelo je, naime, da uvjeri svog oca da život kojeg sačinjavaju pljačka, borba i otimačina, nikad ne može da bude normalna osnova za život s ljudskim smislom. Naprotiv, uvjeravao je mladi princ svog oca, svi ljudi treba da žive u miru i međusobnom poštovanju. Bilo je to negdje oko 1870. godine kada je mladom Nazimu uspjelo da uvjeri oca da je došlo vrijeme kada Hunze treba da počnu da žive prema prirodnim i Božjim zakonima i željama. Dvanaestogodišnji Nazim Khan mora da je bio izuzetno dijete i usprkos svoje mladosti nadaren mudrošću i pameću. Isto tako, njegovom ocu, miru Hunze, mora da je bilo uspjelo da uvjeri svoj, dotad ratoboran i surov narod u neophodnost promjena, jer od tih dana Hunze su počeli da sa svojim susjedima žive u miru i prijateljstvu, što su ovi, naravno, primili s velikim olakšanjem.
Prema pričanju naroda u Hunzi, u čijem sjećanju, s obzirom na njihovu dugovječnost i bistrinu uma, još uvijek živi ne baš tako davni historijski događaj, mladi Nazim Khan smijenio je ubrzo svog oca. Kao novi mir označio je ujedno i prekretnicu u načinu života Hunza i u narodu je ostao upamćen kao izuzetno omiljen vladar. Od vremena Nazim Khana, Hunze su postali poznati kao veoma miroljubiv narod koji se od tada nikad više nije upuštao u borbe i ratove. I nakon Nazim Khana, vladajućim mirovima (sve do maja 1974. godine, kada su razvlašteni od strane Pakistana, u čiji sastav su ušle obe mini-kraljevine – Nagar i Hunza) uspjelo je da i nadalje, koristeći miroljubiva sredstva, održe svoju dolinu i kraljevstvo daleko od vanjskih uticaja.
Tako je, primjera radi, od 1950. do 1980. godine, samo rijetkima uspjelo da uđu u Hunzu. Sve do 1975. godine, mirovi su bili autonomni vladari na ovom području. Pakistanska vlast sve do tada nije praktično imala nikakvog uticaja na život i događanja u Hunza kraljevini.
Daleko od svakog izvanjskog uticaja i daleko od događaja koji su potresali svijet na drugim dijelovima planete, stanovnici Hunza doline uspostavili su u jednoj mikro-zoni pravi raj na Zemlji. Zahvaljujući mladom Nazimu Khanu, narodu je postalo jasno šta je za njega bitno i šta je neophodna pretpostavka za život, zadovoljstvo i sreću. A ona je slijedeća:
Čovjek pojedinačno, ali i čitavi narodi i čitave zajednice moraće da žanju ono što su sami posijali. Jer, tko mržnju sije, nikad neće moći da požnje ljubav; tko, opet, želi da požnje ljubav, mora, dakako, također da ljubav posije.
Od vremena Nazim Khana, Hunza-narod se razvio u najzdraviji i najsretniji narod na planeti. Gotovo je neopisivo koje duboko zadovoljstvo životom zrače vedra lica ovih ljudi u mimohodu i nemoguće je ne uzvratiti im najširim osmijehom što duša može da proizvede. Ovi ljudi doista dobivaju zauzvrat ono što sami daju.
Nisam se mogao otrgnuti razmišljanju, u toku mojih boravaka među Hunzama, da ovaj univerzalni princip ne može da bude djelotvoran samo u ovom mikro-lokalitetu, kojeg čini dolina rijeke Hunze, nego bi on morao da ima istu važnost za sve ljude, ma gdje da oni žive. Što to nije tako u praksi, uzrok najvjerojatnije leži u još zastrašujući primitivnoj svijesti većine ljudi, koji žive na ovoj, ipak po mnogo čemu jedinstvenoj, planeti Zemlji.
Izvor:
Predstavljanja ratne knjige „Sarajevo 1992 – ratni dnevnik“ u Međunarodnom Press centru u Sarajevu, februaru 1993. godine – Josip Svoboda
