[rara_drop_cap font_size=”rara-drop-cap2”]E[/rara_drop_cap]h danas, danas mi je baš ‘puk’o film’!
Ne da mi on nije pucao i ranije, puca mi stalno, ali, eto danas mi je baš pukao. Pitaćete, vjerovatno, zašto (opet) baš danas.
Pa eto danas sam, kao i obično, skoknuo do pijace i najbliže pekare, odmah tu, preko puta zgrade u kojoj stanujem. Ali, nej ‘se; na pijaci ni žive duše, pekara zatvorena, a i ostale radnje zatvorene. Pitam taksiste, koji tu stoje ili sjede u autima:
“Šta je ovo, zašto je sve zatvoreno, da nije neko, ne daj Bože, od slavnih bosanskih lidera i poslanika umro?”
“Ne”, smiruju me taksisti, “niko nije od njih umro, ne umiru oni tako lako; danas je praznik, ne radi se.”
“Čuj, 1. mart i praznik, kakav praznik?” – pitam.
“Pa čovječe, odakle si ti, gdje živiš!?” – čude se sada taksisti. “Danas je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine”.
“Molim!? – kažem, ne vjerujuċi.
Jest da sam jedno vrijeme živio izvan Bosne, ali sam uvijek pratio šta se u njoj dešava; a malo se toga dobrog dešavalo (izuzev uspješnog i stalnog rasta kriminala i korupcije) u ovih zadnjih 23 godine od rata. Ipak, idem komšiji, koji nije mrdao ni koraka iz Sarajeva u zadnjih 40 godina; uz kavu, kojom me poslužuje, pitam ga, zna li on da je danas praznik.
“Molim”, gleda me u čudu, i pita “Kakav praznik?”
Odmah mi je laknulo; ako ne zna on, kako ću ja znati. Razgovaramo na temu državnosti i nezavisnosti jedne države uopšte i zaključujemo da znamo da je Bosna državnost/suverenost, u AVNOJ-evskim teritorijalnim okvirima, stekla 25. novembra 1943. godine; također smo se složili da je Bosna i međunarodno priznata kao suverena država 07. aprila 1992 godine. Ali, međunarodno priznanje dobio je, Dejtonskim sporazumom, 1995., i entitet Republike Srpske, a na trećoj strani, tzv. entitet Herceg-Bosna upire svom snagom za neku svoju suverenost i nezavisnost. I sad, recite mi, kako to da međunarodno priznata, u svojim ranijim istorijskim granicama, Bosna i Hercegovina sada bude suverena država, sa tri entiteta i tri praznika državnosti/nezavisnosti!!!???
Pazi molim te, nezavisne i suverene drržave, u kojoj su prisutne strane vojne sile i strana administracija i koji nam kroje i kapu i uzimaju mjeru! I kako da ti ne pukne film!?
Ali ne puca samo meni film, a vjerujem i mnogima vama, čitaoci; pucaju filmovi i cijelim narodima, državama, kontinentima… Odjekuje njihov krik na nepravdu, koju im čine, niko drugi do, njihovi bližnji. Kažu: homo homini lupus est; ma nemoj, da nije! Mene neće obmanuti; za mene homo homini HOMO est ili, da budem još korektniji, lupus lupi homo est!
Vjerujem da se i nekima od vas, čitalaca ovog glasila, dešavalo, u vrijeme vaše mladosti, da odete u kino i da, odjednom, usred projekcije, pukne film; doslovno, pukne filmska traka. Nastajala bi pauza, dok se film ne sastavi, naštikla, i projekcija bi išla dalje. Znalo se desiti, barem sam ja bio u takvoj situaciji, da isti film pukne dva, pa i tri puta. E, tada bi nama, publici, pucao film i najčešće bismo napuštali kino-dvoranu (danas je to napuštanje zemlje).
Ali, da li vam je poznato da su filmovi pucali i prije nego što su braća Auguste i Luis Lumière 1895. izvršili prvu projekciju filma? Pucali su filmovi ne samo ljudima pojedincima, nacijama, narodima i državama, pucao je film i samim bogovima i njihovim poslanicima, kao na primjer mesiji Zaratustri, koji je znao da sa planinskih visova i iz životinjskog i prirodnog okruženja dođe povremeno i među ‘homo sapiense’, da vidi osobno, šta ovi rade i kako se razvija njihova svijest; međutim, brzo mu je pucao film i hitro se povlačio nazad, što dalje od homo sapiensa. Ljude je napustila i kompletna plejada bogova; pukao im je film, gledajući nas i naše ludilo i zbrisali su od nas u najudaljenije dijelove Mliječne galaksije, ako ne i izvan nje.
Ljudi, svašta i ja pričam! Ma kakvi ljudi, niti ih je Zaratistra našao niti je to kasnije pošlo za rukom Diogenesu; ni svijećom nije mogao naći čovjeka, a neće to nikome poći zasigurno ni danas; uz sva pomagala savremenih naučnih dostignuća, u prometejskoj potrazi za čovjekom.
A znate li kada je Bosni puk’o film, pa je od Bosne postala Bosna i Hercegovina?
Neki znaju, ali puno više njih ne zna. Pukao je kada je Bosna pala pod otomasku okupaciju i kada je jedan domaći izdajnik za nagradu od Turaka dobio dio Bosne i titulu hercega (kneza) i eto ti Hercegovine; film Bosna, koji je pukao, naštiklan je, ali je pukotina ostala i eto nove verzije Bosna i Hercegovina. Ali, kad jednom film pukne, ostaje opasnost, bez obzira na kvalitet naštiklavanja i istorijskog lijepila, da film ponovo pukne, ne nužno na istom mjestu. Bosna-film je sada opet puk’o i evo novog naštiklavanja na pukotini Republika Srpska; već se naslućuje, gotovo neizbježno, novo pucanje filma i eto ti Herceg-Bosne.
A rekao sam gore, da publika kod trećeg pucanja filma, s razlogom ljuta, napušta dvoranu i ulogu publike.
Samo se bojim, da nova verzija, ne daj Bože, potpuno izbriše Bosnu i postane Srbo-Hercegovina ili nekakav, još neimenovani, Sandžakistan; e, tada ne samo da bi mi puk’o film, pao bi mi mrak na oči!
A znate, što se dešava kad čovjeku (čuj mene, opet, čovjek!) padne mrak na oči?!
Piše: Josip Svoboda
