[rara_drop_cap font_size=”rara-drop-cap2”]U[/rara_drop_cap] jednoj šumskoj strani ležalo je par prizemnih bosanskih kuća s karakterističnim krovovima na dvije vode. Bile su pokrivene šindrom i imale su male prozore sa četiri stakla. Vanjski zidovi bili su okrečeni u bijelo i ukazivali su na čistoću i nivo kulture stanara. Jedna od kuća imala je u središnjem dijelu nadograđeni sprat do kojeg su vodile spoljne stepenice natkrivene krovom, takođe od šindre. Od kuća se kosinom uspinjala livada gore do šumske ceste, dok je odmah s druge strane ceste počinjala gusta borova i jelova šuma. Na čistini ispred kuća igralo se nekoliko djece. Za igračke djeca su imala od drveta i lima napravljene kamiončiće i igrala su se šofera. Zrak je bio ispunjen njihovim glasovima, cvrkutom ptica i zujanjem insekata. Dan je bio lijep, sunčan, kao stvoren za dječju igru napolju.
Prislonjeno uz prozorsko staklo bliže pravougaone kuće, s nadograđenim krovnim stanom, vidjelo se lice jednog dječaka. Na njemu se, umjesto dječje radosti, ocrtavala tuga, umjesto osmijeha bio je grč, a umjesto sjaja u očima bila je sjeta. Dječak je bio sam u kući. Majka i očuh su radili u obližnjoj pilani, a njega su, radi sigurnosti, zaključali u kući; jer, tko zna, šta se sve može desiti jednom petogodišnjem djetetu napolju, bez nadzora. Majci se, naravno, stezalo srce od bola, ali drugog izbora nije imala; sve njene komšinice i prijateljice su također radile i dječaka nije imala kod koga da ostavi na čuvanje. Jedino rješenje bilo je da ga zaključava. Iako malen, dječak je shvaćao majku i neizmjerno se radovao svakom njenom povratku s posla. Tada je mogao, bar za kratko, da iziđe da se igra napolju. Ali tada već nije bilo druge djece i on je opet bio sam.
„Eeeh, da je sada sa mnom moj Garo“, pomislio je, glasno uzdahnuvši, dječak. „Ali, njega više nema i sada miševi bezbrižno trče po polju i po kući.“
I opet mu se oteo uzdah, a tuga je kao talas preplavila njegovo dječje srce. Bile su to teške poslijeratne godine; posljedice drugog svjetskog rata bile su ogromne. Zemlja je bila porušena I trebalo ju je obnoviti, veliki dio stanovništva je stradao, do posla je bilo teško doći. Dječakov otac je poginuo pred sam kraj rata, a majka se vratila u svoje rodno mjesto I tu se ponovo udala. Imala je sreću da dobije posao u pilani, koja se nalazila gotovo ispod same kuće, uz rječicu Stavnju. Ponekad je, u kratkim predasima posla, uspijevala da skokne do kuće, da obiđe dijete.
Na jednoj poljani, nedaleko od pilane, nalazila se ciganska čerga I odatle je dopirala cika djece, koja su se igrala I kupala u
rječici; uveče su ispod šatora gorjele vatre I noći su bile ispunjene pjesmom i svirkom Cigana.
Ciganske šatre, djeca i muzika neodoljivo su privlačili dječaka, ali majka mu je strogo branila da kontaktira sa njima, jer, govorila
je, Cigani kradu djecu, sakate je i tjeraju kasnije da prose. Dječaku nije bilo jasno zašto bi Cigani krali djecu kad je sami toliko imaju, ali mu nije preostajalo ništa drugo do da I dalje čežnjivo gleda prema njihovom logoru i da ciganskoj djeci zavidi na slobodi koju imaju.
U nekoliko prilika, uspjelo mu je ipak, da se upozna sa nekoliko Cigančića i da čak uđe u njihov logor. Majka, srećom, to nije otkrila. Ponekad bi majka, uglavnom nedjeljom, išla u posjetu sestri u dosta udaljenom selu u šumi i tada je dječak do mile volje mogao da se igra sa rođacima i rodicama. Takve posjete bile su, međutim, dosta rijetke.
Jedini stalni i vjerni dječakov drug u igri bio je kućni mačak. Rastom i snagom on se razlikovao od drugih mački; bio je crn kao ugaraki i dječak ga je zvao Garo. Međutim, Garo je imao svoje ćudi i nije uvijek bio raspoložen za igru; tada bi šapom udario dječaka po ruci ili
licu, pazeći pritom da ga ne ogrebe, dajući mu na taj način do znanja da je dosta s igrom, ili da nije raspoložen za nju. Kad je, međutim, bio dobre volje, dječak je doslovno mogao da radi što hoće od njega: da ga jaše, da se valja i igra skrivalice sa njim. S obzirom da je u kući bilo miševa, nije bila rijetkost da zajedno love nekog uspaničenog miša; dječak je miša papučom tjerao prema Gari, a Garo opet prema dječaku.
Pri takvim scenama veselo su se smijali i majka i očuh. Izmorenog miša nisu ubijali ni mačak ni dječak; on im je jednostavno služio za igru.
Interesantno, Garo nikad nije jeo miševe, koje bi ulovio u kući, ali ih je uvijek ostavljao na vidnom mjestu, kako bi pokazao svoju lovačku
vještinu. Pa ipak, bio je snažan i relativno ugojen, imajući u vidu nestašicu u hrani i za samu porodicu.
Tajna njegovog dobrog izgleda i istovremeno nedostatak apetita za domaće miševe otkrivena je kad se nekoliko komšija požalilo kako im iz ostava nestaju slanina i meso. Garo se očito specijalizirao za nešto sočnije od miševa i kućnog mlijeka i svoju vještinu lovca upražnjavao
je u komšijskim smoćnicama. Međutim, pored toga što je bio krupan, jak i dobar mišolovac, Garo je bio i izuzetno inteligentan mačak;
nikad u samoj kući nije nešto nedostajalo od mesnih proizvoda, premda je ostava više puta ostajala otvorena i imao je priliku da tu nešto
ugrabi. Stoga su i majka i očuh na optužbe na račun Gare reagirali sa sumnjom i govorili da su to marale biti neke druge mačke.
Ma koliko vješt bio, Garo je jednom ipak bio uhvaćen na djelu. Komšija, čija je kuća bila odmah uz pilanu, najčešće se žalio da mu nedostaje
slanina iz ostave i tvrdio je da je lopov Garo. Prijetio je da će ga ubiti ukoliko ga uhvati. I jednom prilikom to se desilo. Komšija je na pauzi posla u pilani otišao do kuće preko puta i ušao u ostavu, s namjerom da odsiječe komad slanine za doručak. A tu se upravo njom sladio Garo. Komšija je uspio da zatvori otvoreni prozorčić ostave prije nego mačak iskoči kroz njega, a da Garu, koji se žestoko borio, uhvati u vreću. Već inače bijesan na mačka zbog ranijih krađa, a sada i na jake ogrebotine i ugrize koje je zadobio prilikom njegovog hvatanja, komšija se s mačkom u vreći uputio ka ložioni pilane. Otvorio je vrata peći iI na zaprepaštenje drugih radnika, koji su se tu zadesil, istresao mačka iz vreće u oganj. Međutim, prije nego je ovaj uspio da zatvori vrata peći, mačak je, sav u plamenu, uspio da iskoči i da se, mijaučući od bola, baci u rijeku ispod pilane.
Bilo je vrijeme večeri i majka, očuh i dječak sjedili su za stolom. Dječak se stalno osvrtao i pitao gdje je Garo, jer je nešto od hrane iz svog tanjira običavao da stavlja u njegovu zdjelu, a mačak je znao kada je večera i uvijek je bio tu na vrijeme. Majka i očuh su ćutali. Dječak je postajao sve uznemireniji i sve je češće pogledavao ka vratima. U jednom trenutku čulo se slabašno grebanje ma vratima. Dječak je skočio od stola, prevrnuvši pritom stolicu i tanjir sa supom, uskliknuvši radosno: “To je Garo! Moj dragi Garo!” Otvorio je vata i ostao ukočen. Nakon kratkog muka odjeknulo je ridanje dječaka; na kućnom pragu ležalo je nagorjelo tijelo mačka, koji se, očito samo s najtežom mukom i uz silne bolove, uspio dopuzati od rijeke do kuće. Poluslijepim očima gledao je dječaka i iz njegovog grla dopirao je slabašan mijauk, dok je jednu napola izgorjelu šapu stavio na ruku dječaka. Prišli su i majka i očuh. Nisu mogli vjerovati da je mačak još živ, jer na pilani su saznali šta je komšija uradio s njim.
Majka je nježno stavila mačka na peškir i unijela u kuću. Pažljivo je čistila njegove rane i premazala ih balzamom. Dok je to radila, mačak joj je jezikom lizao ruku, kao da se na taj način zahvaljuje za njenu pažnju, a iz očiju su mu tekle suze. Da, prave suze. Suze opraštaja. Tačno je znao da neće preživjeti. Znali su i ukućani. Dok ga je nježno milovala, u majčinim očima zrcalile su se suze. Dječak cijelo vrijeme nije prestajao da plače. Kada je majka stavila zdjelu s mlijekom pred Garu, on ga je samo s mukom liznuo jezikom, pogledao majku i mijauknuo. Potom se ispravio na tri noge, jedna zadnja bila je dopola izgorjela, i teturajući uputio se ka vratima. Mijauknuo je da mu se otvori. Majka je otvorila vrata i sada su i iz njenih očiju nezadrživo potekle suze. Svi su još jednom nježno dodirnuli ranama prekriveno tijelo mačka; on ih je još jednom pogledao i nestao u noći.
Dječak je dugo bolovao, a danima nije htio ništa da jede. Nikad nije uspio da pronađe mjesto gdje je mačak Garo umro. Komšiju, koji je ubio njegovog najboljeg i jedinog druga, mrzio je kako samo ranjeno srce i duša djeteta mogu da mrze. Ni kasnije, kada je odrastao, nije mogao da mu oprosti.
Iz knjige „Dobar dan“:
Recenziju za bosansko izdanje knjige napisala je književnica Ferida Duraković, a za njemačko izdanje profesorica njemačke književnosti i filozofije, Dagmar Gisbertz.
