Pitanja odlaska Elmedina Konakovića, premijera Kantona Sarajevo, iz Stranke demokratske akcije (SDA), ponovo je aktualiziralo unutarnja pitanja u najvećoj dominantno bošnjačkoj stranci. Još od njenog osnivanja, SDA su pratila unutarnja trvljenja, a iz takvih situacija gotovo u pravilu bi se uvijek izdvajali kadrovi čiji je osnovni motiv bio lična karijera i samopromocija. Elmedin Konaković samo je jedan u nizu.
Od nastanka, kontinuirano su aktuelna pitanja i problemi zaštite SDA, što bi njeni organi i lideri trebali imati u prioritetu pažnje, poznavati i procjenjivati stanje radi poduzimanja adekvatnih mjera. Pri tome treba imati u vidu iskustva iz proteklih 27 godina postojanja i djelovanja SDA na političkoj sceni u BiH.
Od 1990. godine, SDA je ugrožavana istovremeno iznutra i izvana. Te dvije strane ugrožavanja, organi i lideri SDA trebaju smatrati da je jedno ugrožavanje sa različitim modalitetima, nosiocima i sadržajima. Iznutra, SDA su ugrožavali pojedini njeni funkcioneri.
Njima je SDA omogućila društveni i politički ugled. Pogrešno, oholo, noseći taj ugled postali su karijeristi. U tom smislu, pod karijeristom se smatra osoba koja u težnji da zauzmu što više rangirane funkcije u društvu, posebno u politici i sistemu državne vlasti, precjenjuje ili pogrešno tumači svoje sposobnosti, nestrpljivo žuri da osvoji još višu funkciju, ignorirajući opće okolnosti, uvjete i konkurenciju.
Ideja i karijerizam
Svoju političku popularnost, karijeristi u SDA shvataju, isključivo kao izraz svojih naročitih ličnih sposobnosti, potpuno apstrahirajući da taj ugled ima porijeklo, i u njihovom stranačkom identificiranju sa SDA.
Zapostavljaju da su političku popularnost stekli kao važni funkcioneri na lokalnom, regionalnom, entitetskom i državnom nivou organiziranja SDA. Zapostavljaju da su se u izgradnji ličnog ugleda okoristili ugledom SDA. Nezahvalni su. Nekorektni su prema stranačkim kolegama, jer ih omalovažavaju i neosnovano optužuju. Bezidejni su, jer da su u političkom angažmanu motivirani idejom, ne bi ni ispoljavali karijerizam.
Uzrok karijerizma je u slabom elementarnom odgoju, ali i u nedostatku kvalitetnijeg ideološkog i političkog djelovanja u profiliranju kadrova SDA. Karijerista ne trpi drugačije mišljenje od svog, te nameće praksu apsolutne, ponižavajuće podređenosti sebi onih sa kojima treba da radi. Sve ljude u svom okruženju, karijerista smatra sredstvom za patološko postizanje svog cilja u pogledu karijernog napretka.
Karijeristi, ako ne dobiju ono što zamišljaju da je neko obavezan da im u politici dodijeli, postaju nezadovoljni, smatraju da ih narod voli, ali da im se to unutar stranke ne priznaje iako, navodno, stranci donose mnogo glasova. Oni nikada i ne pomišljaju da su glasove dobili zato što je na glasačkim listićima, pored njihovog imena pisalo da su kandidati SDA. Tako nezadovoljni iz prethodnih izbora, osnivali su svoje stranke s ciljem da političku moć koju su stekli u SDA, na slijedećim izborima pretvore u rezultat svojih novoosnovanih stranaka i postanu dio vlasti.
Smatraju da ugled SDA izvire jedino iz njihovih ličnih osobina, pa su po tom osnovu postavljali zahtjeve za napredak u političkoj karijeri. Zato što im se u tom pogledu nisu ispunjavale ambicije, odlučivali su da napuste SDA, a neki od njih i da osnivaju svoje stranke koje su se javljale kao konkurencija samo SDA-u.
Bošnjaci, stranke i stranačke frakcije
Tako je bošnjački narod, nesrazmjerno svom demografskom potencijalu po broju političkih stranaka postao “najbogatiji”, što je odraz nepovoljnih unutarbošnjačkih odnosa, pa i subverzivnih izvanjskih utjecaja. Pri tome treba imati u vidu da je u usporedbi sa mnogim narodima u Evropi i svijetu, aktuelno i potencijalno, bošnjački narod najugroženiji i da visok stupanj njegove ugroženosti podrazumijeva i traži visok stupanj unutarnje stabilnosti, na principima demokratije, uz primjenu mjera zaštite, jer se demokratija zloupotrebljava u podrivačke svrhe.
U slučaju nastanka iz SDA svake od novoosnovanih stranaka, na iskušenju je bila vitalnost SDA, njeno jedinstvo i sposobnost da takve krize prebrodi. Ta sposobnost SDA, redovno je liderima novonastalih stranaka donosila razočarenje. Ako napusti SDA, razočarat će se i Konaković, čiji je izlazak iz SDA aktuelan posljednjih dana.
Prvo su se 1990., iznutra protiv SDA eksponirali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, koji su osnovali svoju MBO, a zatim i Fikret Abdić koji je osnovao svoj DNZ. U vrhu, karakterističan je slučaj Rusmira Mahmutćehajića, koji se tokom rata razišao sa SDA, ali nije osnovao svoju stranku, već je djelovao kroz nevladin sektor i razne forme prisustva stranog faktora u BiH.
On je uspješno huškao sebi bliske u SDA da osnuju svoje stranke, pa je praktički, učesnik u osnivanju pojedinih stranaka čiji su lideri porijekom iz SDA. U najtežoj ratnoj 1993. godini, svoju stranku pod nazivom “Narodna stranka BiH” je osnovao Kerim Lučarević.
Krajem rata, protiv predsjednika SDA Alije Izetbegovića i protiv SDA u cjelini, eksponirao se Haris Silajdžić koji je osnovao svoju SBiH. Završetkom rata, svoje stranke su osnovali Amila Omersoftić (Stranka žena) i Sefer Halilović (BPS). Nešto kasnije, Edhem Bičakćić je izabran za predsjednika “Bosanskohercegovačke narodne podrinjske stranke”.
Pred izbore 2010. godine, također iz krila SDA je nastao SBB Fahrudina Radončića, koji je oslonac za djelovanje našao u profesoru Mustafi Ceriću dok je bio reisu-l-ulema, jer se željelo instrumentalizirati Islamsku zajednicu. Za Hasana Čengića i Džemaludina Latića se smatra da su iz sjene kreirali osnovanje A – SDA. Nedžad Latić je osnovao svoju “Narodnu bošnjačku stranku”.
Pred opće izbore u BiH, 2018. godine, istaknuti funkcioneri SDA, Senad Šepić, Sadik Ahmetović i Salko Sokolović su osnovali novu stranku pod nazivom “Nezavisni blok”. Zato, nije ironično postaviti pitanje: Ko je iz SDA, slijedeći osnivač neke nove, buduće minorne i/ili propale političke stranke?
Izbori 2018., ponude karijeristima i stranke ljevice
Nove slučajeve nezadovoljstva u liderskoj strukturi SDA treba očekivati u vezi sa imenovanjima kandidata na listama za opće izbore 2018. godine, posebno u vezi sa odlukom koja će uslijediti o imenovanju kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Šepićev “Nezavisni blok”, Ogreševićeva A-SDA, Radončićev SBB, … nestrpljivo očekuju po tom osnovu eskalaciju nezadovoljstva u SDA. Aktivirat će se s ciljem da identificiraju nezadovoljne lidere SDA i da im prilaze sa ponudama da napuste SDA, a da će im u “Nezavisnom bloku”, A-SDA-u i SBB-u biti udovljojeno njihovim karijerističkim ambicijama. SDP, DF i slične stranke nastale raslojavanjem SDP-a, neće se angažirati na prihvatu nezadovoljnih kadrova SDA, što je izraz političkog stava da ne žele saradnju sa SDA jer, navodno, kadrovi koji napuštaju SDA nisu ideološki podobni za SDP, DF i njima slične stranke.
Sličan proces nastajanja novih stranaka odvijao se i kroz raslojavanje SDP-a koji, iako deklarativno multietnička stranka, ima podršku samo od Bošnjaka, a neznatno i od pripadnika drugih naroda koji žive u BiH. SDP su napustili i uključili u druge stranke, od kojih su neke novoosnovane: Selim Bešlagić, Sejfudin Tokić, Sead Avdić, Nijaz Duraković, Miro Lazović, Željko Komšić, Ivo Komšić, … Raslojavanje SDP-a nastankom većeg broja novih stranaka, u kontestu istog takvog procesa u SDA, dodatno je kompliciralo stranačku političku oraganiziranost bošnjačkog naroda, na štetu njegove političke sposobnosti da se efikasnije suprostavi tendencijama izvanjskog ugrožavanja države BiH.
Šta je zajedničko strankama nastalim iz SDA i SDP-a
Vjerovatno je da bi istraživanje pokazalo neka zajednička obilježja političkih programa, taktike i strategije djelovanja političkih stranaka koje su nastajale kroz proces diferencijacije unutar SDA i SDP. Sve njih karakteriše višak karijerizma i manjak idejne čvrstine i širine u pogledima, s obzirom na historijsku ulogu SDA kao državotvornog političkog faktora u uvjetima očite ovisnosti opstanka države BiH od političke vitalnosti SDA. Za neke od njih nije preteška kvalifikacija da su kukavice, jer su umjesto upornog zalaganja za svoje stavove unutar SDA, iz nje odlučili “pobjeći”. Pri tome su svoje moralne i karakterne mane prikrivali propagandom protiv SDA i njenih kadrova kojima su okrenuli leđa.
Njihovo zajedničko obilježje je činjenica da ni u jednom slučaju “okretanja leđa” SDA-u i SDP-u, nije ponuđen politički program kao naprednija alternativa u odnosu na SDA i SDP. Također, zajedničko obilježje je da su od lidera novoosnovanih stranaka iz krila SDA i SDP-a, nastajali “propali političari” koji su godinama, zajedno sa svojim minornim strankama, zamarali politički scenu u BiH, obmanjivali građane i otkrivali svoje negativne karijerističke ambicije.
Na kraju svog političkog sloma, svaki od lidera tih stranaka sa relativno malim brojem sljedbenika su se zadovoljili činjenicom da njima izborni cenzus omogućava da sa malo glasova uđu u zakonodavnu i izvršnu vlast, a da zatim ucjenjuju SDA u njenim naporima da kao pobjednik okupi koaliciju radi nužne uspostave i funkcioniranja vlasti. Ta nužda SDA, liderima tih stranaka i uskom krugu oko njih, bila je okolnost da koalicijskim ulaskom u vlast izvlače budžetska sredstva i ugodno žive.
Redovno, meta njihovih političkih utjecaja i propagande je bilo glasačko tijelo SDA. Ni jedna stranka nastala raslojavanjem SDA i SDP, nije politički motivirana da bude konkurencija nekoj drugoj stranci, osim, uglavnom SDA i pomalo SDP-u, uz napomenu da su se sve, kako one porijeklom iz SDA, tako i one porijeklom iz SDP-a ujedinjavale da budu što jača konkurencija SDA-u.
Bez obzira što SDA na izborima pobjeđuje, ipak je evidentan pad biračke podrške, što je trend koji postupno troši političku snagu bošnjačkog naroda, sa lošim posljedicama za njegovu političku poziciju i njegove interese.
SBB Fahrudina Radončića, A-SDA, a u poslednje vrijeme Nezavisni blok Senada Šepića, su aktivni s ciljem identifikacije nezadovoljnih u SDA, kojima prilaze i obećavaju razne stranačke i državne funkcije u zamjenu za napuštanje SDA, odnosno u zamjenu za ulazak u njihove stranke. Tako, sebi približene SDA-ovce, odmah uključuju u propagandu s ciljem da glasače SDA preusmjere da na općim izborima oktobra 2018. godine, glasaju za SBB, A-SDA, Nezavisbni blok, …
“Insajderi” u strankama
U nekim slučajevima indicirani su pokušaji od strane lidera novonastalih stranaka da dio svojih istomišljenika zadrže u SDA, s ciljem da prate stanje u toj stranci, defetistički i podrivački djeluju na štetu političke efikasnosti SDA. Zato se dogodilo da na izborima, kandidati za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda koji su konkurencija kandidatu iz SDA, dobijaju glasove iz glasačkog tijela SDA, što se događalo u slučajevima kada su kandidati bili Haris Silajdžić iz SBiH (konkurencija Tihiću), Fahrudin Radončić i Mustafa Cerić iz SBB (konkurencija Bakiru Izetbegoviću).
Odnos političkih stranaka u BiH prema nevladinim organizacijama je važno političko i društveno pitanje. Kredibilnost u pogledu neovisnosti nevladinih organizacija od pojedinih političkih stranaka, čuva se praksom njihove ekvidistance prema raznim užim političkim intersima, pa i stranačkim na političkoj sceni u BiH. Međutim, neke političke stranke, strategiju svojih uspjeha na izborima ne zasnivaju na svojim unutarnjim kvalitetima i na svojim pozitivnim utjecajima u društvu i državi, već na rezultatima stranačke upotrebe nevladinih organizacija, da one djeluju u svoje ime a za račun pojedinih političkih stranaka. U vezi s tim indikativan je slučaj SBB-ovog pridobijanja da u njegovu lidersku strukturu iz Centra civilnih inicijativa uđu Adis Arapović i njegova supruga Adisa Arapović-Omerbegović. Taj potez SBB-a, indicira da je ta stranka u liderskoj krizi, jer povlači kadrove iz prikrivene subverzivne pozicije u transparentnu stranačku poziciju.
Socijaldemokratija baštini brigu za radnička prava. Po tom osnovu, SDP i druge stranke koje se deklariraju kao ljevica, smatraju da su sindikati, ne samo njihovi “prirodni” saveznici, već da sindikalne organizacije trebaju da slijede politiku SDP-a i sličnih stranaka ljevice, bez obzira kakva je politika tih stranaka. Tako, rukovodne strukture sindikata, očito djeluju u korist SDP-a, ali radnici, uprkos svojim sindikalnim vođama, svoje glasove na izborima daju strankama desnice i centra, a ne strankama ljevice. Prema tome, rukovodstvo sindikata, u političkom pogledu ide svojim, a radnici koje sindikalne vođe predstavljaju, idu svojim pravcem, tako da od stranačke upotrebe sindikata, nemaju značajnije koristi, ni sindikati, ni političke stranke, ali se time čini velika šteta sindikatima. Indicirano je da SDP finansira Savez samostalnih sindikata na čelu sa Ismetom Bajramovićem. Lični interesi sindikalnih vođa su iznad sindikalnih interesa. Sindikati nisu sposobni da pokrenu ni jednu akciju u korist radnika. Proteste i druge akcije organiziraju onda kada treba podržati lidere SDP-a.
Izvor: faktor.ba
