Boro je “otac” eko zone Zelenkovac, slikar, vlasnik galerije, organizator i tvorac poznatog i kultnog Jazz festivala. Boro je sanjar i romantik posebnog kova. Njegova romantika je stablo bukve, srp, sjekira, lisinski potok, zimska oluja i vatra u kaminu od panja. Nespojiv sa prosjekom, poseban u najobičnijoj šumi pored Mrkonjić Grada. Takav je i njegov roman “PUKOVNIK LUDOG KONJA”.
O “rođenju” njegovog romana, najpametnije je najavu prepustiti samom autoru, jer sve drugo bi bila nedovoljna sinenergija shvatiti i na pravi način “razgovarati” o originalnosti, duhovnosti i “životnom svemiru” autobiografskog impresionizma koji prožima roman “Pukovnik ludog konja”. Moj drug, poslovni partner i saradnik Boro to ovako najavljuje:
Danas mi je izašao roman iz štampe. Šta osjećam? Drhtim li ? Dijelim li to i sa kim? Drhtim. Drhtao sam dvadeset, trideset, šezdest godina…Nisam ga još vidio. Deda mi je javio. Deda bi trebao biti otac moga oca. Dedi je ime Ranko a preziva se Preradović. Prepoznao ga je i napisoa recenziju. Novorođenče, još jedno, me čeka. Čekaju me stranice. Sad će ga odmah pokopati. Tražiće nepročitanog da nestane iz rafa. Iz ruku .Iz njedara. Danas mu je nulti rođendan. Šta će biti s njim? Na pijedestal sigurno, odmah neće.
Čeka ga borba i dokazivanje slova. Bukvi (slova) i riječi njegove neka stignu do zadanog, zavaljenog na stolici, do čitača misli.
Ispričao sam tamo nešto iz svog života. Priznajem i dodao sam. Danas sam smao nekako rasterećen. Rastavio sam se od od tog svog vlastitog pupka i šupka. Izasrao sam to govno svoje. Volim ga naravno. Novorodio sam ga i sad mogu da pišem. Oslobodio sam se tog unutrašnjeg srama i poraza da mi život protutnji a da ništa ne ostavim za sobom. Sretno to bilo ,,Pukovniče,,. Put od generalštaba do puka sad ti slijedi. Šta će reći štab? Šta će sad reći rok kritičar Petar Luković?Šta će reći akter Bora Đorđević? Sad neka kažu šta god žele i znaju. Šta bi rekao Bekir Misirlić? Slobodan Dragaš?Šta bi Duško Trifunović rekao? Ima neka tajna veza i glavni junak neke knjige došao mi je da se žali. Josipe Pejakoviću, reci ti nešto. Rekni.
Sad je gotovo. Knjiga je odštamana u,, tisućama,, i stotinama. Sad više ni gramatičke greške ne možemo ispraviti. Greške su namjerne da bi i gramatičari se osjetili da su neko i nešto u ovom stadu. Knjiga je namjenjena i stadu i čobanima.
Biću iskren. Pisao sam najviše sebi. Uživao sam dok sam pisao. Svršavao sam ponekad na slovima.Sad bih uživao da moja slova nekog zabave, zamisle, zaintrigiraju. Kako bih bio sretan d anekog pouče. Nisam još uvijek književnik ali sam pripovjedač. Pričam fabulu koja je bila u stvarnosti. Nisam morao da je izmišljam. Cijepam dva vijeka i dva milenijuma na dva dijela. Danas živim u ovoj nametnutoj tišini. Ovo knjigom nisam tih. Nisam ni nježan prema prestupnicima. Sahranio sam nježno i rokenrol i sistem i budućnost koju treba prepraviti. Poslaću Vam knjige. Biće na rafama. U literaturu ne mora da uđe. Neka gimnazijalci još onanišu na nastavnom planu i programu. ,,Šta će mi dela sabrana , kad im slijedi zabrana,, A tek ću sad pisati. Propisao sam…
Pukovnik Ludog Konja,, Vas čeka.
Roman Pukovnik Ludog Konja je trenutno dostupan na Zelenkovcu u knjižari Kultura, kafe baru Eklektik i Antikvarijatu Ramajana u Banja Luci.
Jedan mali poklon za Vas- odlomak iz ovog narativnog štiva:
,, …Na stubu, pored puta bila je zakačena tabla sa strelicom ka brvnari. Na tabli je pisalo; Osnovna Organizacija Saveza Socijalističke Omladine- OOSSO Podrašnica. Ispod toga DISCCO CLUB. Mnogo nekih ozbiljnih riječi. Ono OOSSO kad naredba iz svemira kao patent sa Marsa.
Prva ozbiljna firma u razvoju mog mladog života. U napuštenoj brvanri, mladići i djevojke su se okupljali subotom i nedjeljom, ne dozvoljavajući pristup, nama balavurdiji, žednoj rastanja, novosti i čudesa. Išao sam tamo, tragom gramofonskih ploča.Imali su pun paket u soškama. Zbog struje sam išao, sijalica u boji i glasnog zvuka. Zbog tame disko kluba. Zbog opojne mistike i nepoznanice. Zbog malog medveda. Nije to onaj strašn međed što nam je iskasapio vola već je to mali plišani dječiji medo. Zbog oslobađanja od usranih gaća, bijede i primitivizma u navikama. Možda i nisam znao da je to zbog puka ženskih srca što su galopirajućim plamom dolazile u moju mladost. Postoji period života i zove se Mladost. Uporno naše virkanje i ukazivanje naših kreatura rezultiralo je da nas zaposle kao nosače paketa, garderobe, kablova i svega što treba prenijeti i dodati, pomjeriti, očistiti ili pak otrčati na drugi kraj sela pa prenjeti Marici da je Ile zove na probu. Kasnije se po nama mogla uručivati i povjerljivija pošta, pozivi, plakate , cigarete , novac.. Priredbe nisu mogle proći bez našeg dobrovoljnog angažmana. Nudili smo usluge samo da bismo bili fizički tu. Ulaznice smo zbavljali. Dolazili smo do njih kako god. Toliko mi je bivalo krivo kad vidim da je neko, prije mene, ušao preko urgencije ili moderne srpske riječi-štele. Toliko mi je bilo drago i sam upasti u šetlu pa ući unutra u taj haremsti hram. Povremeno bi uprcali i na igranku. Muvali bi se po zamračenim ćoškovima dok nas nebi istjerali. Mi bismo i dalje dreždali oko kuće, zviždukali , bečili se pa se ponekad i potukli u mrakači objašnjavajući jedni drugima svoju viziju pravde. Počeli su i da nas ubacuju u statične uloge u skečevima i dramskim komadima.Obično bi to bili Doživljaji Nikoletine Bursaća ili Jazavac pred sudom. Priključak koji se ne ispušta tek tako. Dokazivali smo se što smo bolje mogli i u glumi i u pjesmi. Recitacijama. Eh recitacije naše u procvatu socijalizma i tuge za Jesenjinom i kučićima.Došao je i taj dan kad su nas pozvali na sastnak. E tu smo dobili prvi paket ozbiljnih teza. Drug Mile, nije bio samo onaj veseli i lijepi harmonikaš. Drug Mile u sakou i čistoj bijeloj perlonci, sjedi za stolom u učionoci. Prvi put važniji je neko od samog učitelja.Pored njega dvojica Sekretar sa jedne strane zove a sa druge blagajnik. Njegovi najodaniji ljudi. Iznad njega Tito se smješi zagonetno kao Monaliza .Tito je važniji i od njega i od svih nas..Dali se uopšte smješi ili nas samo gleda? Nije potrebno da nas neko elektronski čipuje, niti je to tad postojalo. Barem ne u praksi. Tito nas je imao sve na oku.Tito nas je čipovao. On nas samo gleda a mi moramo da razmišljamo i osjećamo se da se on smješi ili je to toliko ozbiljan smješak da naređuje, zapovjeda, usmjerava. U svakoj učionici, sobi, kabinetu u kući u autobusu, na prvim stranicama ama baš svaki dan i na svakom mjestu. Tito na sje kontrolisao nemuštim pravilima i zakonima. Tito je održavao red i mir. Nisu to radili policajci nego Tito. Svaki policajac je bio Tito. Svaki građanin je morao u masi uzvikivati-Mi smo Titovi, Tito je naš. Tito to smo mi. Šta je onda briga Josipa Broza kad su svi Tito. Tito je sklonio boga ispred hipnotisane mase, krvave od pobjede. Tito je generalni sponzor, pokrovitelj , heroj, mag, suština. Drug Mile nas upoznaje sa titovim putem i kako da se ukrcavamo na sledeći voz za budućnost. Ispred zapisničar bilježi rečenice i tačke dnevnog reda; 1.Obilježavanje 29. Novembra Dana Republike I pozdravno pismo Drugu Titu. 2.Članovi naše Omladinske Organizacije predloženi za prijem u članstvo Saveza Komunista Jugoslavije 3.Prijem novih članova u OOSSO Podrašnica 4.Tekuća pitanja Primljeni smo. Novi smo članovi omladinci. Omasovili smo ćeliju. Svježe mlade snage. Primljeni su svi. Osim par budala i slučajeva kojih se ništa nije ni pitalo. Ova nam je prva stepenica. Odavde će nas birati i predlagati u partiju. Savez Komunista Jugoslavije.Tek iz saveza možeš postati neko. Možeš birati školu, dobiti posao i biti predlagan. Bićeš predlagan ako ispuniš sve ove procedure i ako još pokažeš izuzetnu sposobnost kvalitet, vještine, znanje. Nema boga. Tito i ekipa. Crvena boja na našim obrazima nije dolazila samo kao obris crvenih maram i zastava. Život je crven. Crvena ja najvažnija. Sve oko nas je crveno. Ovog puta smo se rumenjeli od ozbiljnosti u najprostijoj ćeliji hrama domaće politike. Upali smo im u kandže a da to i ne znamo. Postali smo brojevi masovne, socijalne, crvene evidencije. Prvo nam je skrenuta pažnja ko su bili ustaše, četnici, petokolonaši i drugi domaći izdajnici. Švabe su poslastica retorike, dok su Turci zaboravljeni kao neprijatelji. Jugoslavija je okružena BRIGAMA ( Bugarska, Rumunija,Italija,Grčka, Austrija, Mađarska i Albanija). Tito nije kralj nije car, nije bog, nije svetac nego sve to zajedno i još više. Članovi ne mogu da idu u crkvu i na vjerske proslave jer će biti antielementirani antielementi. Žvakali smo politiku kako nam je servirana i bivali spremni na mobilizaciju. Tako su nam nedjeljom, umjesto molitve u crkvi, u školskoj učionici, držali vojnu obuku u okviru teritorijalne odbrane. Kalendar je bio drugačiji od bakinog crkvenog. Titova ikona je stajala umjesto bilo koje druge ikone. Umjesto kandila i svijeća ugrađivani su moderni reflektori. Nema boga. Opet su govorili da nema boga. I uvijek su ponavljali da nema boga. Postoje majmuni koji su nas napravili nekad davno. Postoje crveni idoli. Crveni Kmeri, Crvena Armija. Crveni traktori, Crvene brigade, Crvena Zvezda, Crveni Đavoli…Postoji sunčev sistem i nauka. Sve je to crveno. Kao krv kao simbol partije. Postoji svemir a a još ne znamo ko ga je stvorio. Nije ga stvorio Tito ali vjerovatno jest neki njegov frend. Bio sam sretan. Moj otac je postao crven a i majku sam bojio u crveno iako to nikad nije bila niti dozvolila sebi takav luksuz. . Moj otac je bio sretan ali me je upozoravao, manje sretan od mene;- Ma, jebo ti to, pazi se ti te zajednice. Moja mati je u zajednicu dala dva vola i ništa nije dobila.- Jebiga ćale, tamo sam, prvi put vdio i čuo spravu koju zovu pojačalo. Omamilo me je to, što zvuk, iz kutije, može da nadjača glasove, šumove, razgovore. Ispunjava prostoriju i odjekuje selom. Sijalice u boji, trepćuće lampice. Zbogom petrolejke, selo veselo i ojkače. Zvuk i svjetlost za djevojke iz sela. Zvuk od zvuka. Svjetlost od svjetlosti. Svjetlost od Nikole Tesle. Moj život je postao živući rokenrol. Zaboravio sam da pratim i razmišljam o svom putu iz univerzuma. Definitivno su utvrdili da nema boga. Postoji Tito i Nesvrstani. Postoje mučenici i arhiđakoni-Ivo Lola Ribar i Če Gevara. U crkvu neka ide ko želi, ali će dobiti kurac. Ko ne misli tako, leti iz organizacije i neće ništa u životu postići.Janko se nakeljio. Baka Joka se molila bogu i išla u crkvu do kraja života. Na priredbi 29.Novebra, povodom rođendana republike u selu, pred prepunom salom, kao glavna atrakcija večeri, nastuila je grupa ,,Slučaj,,. Drug Mile je svirao Harmoniku.Taj nasmijani mladić je svirao sve moguće instrumente a kad obuče bijelu košulju postajao je spona između nas i Tita. Zdravko je prikačio gitaru, a sada, pokojni Boroja, umjesto u bubnjeve, udarao je u kofer od harmonike.,,..Slučajno je ova klapa našla kofer i gitaru … (drn,drn) Uz dosadu i cigaru zapjevala pjesmu staru…(drnbrn drn) Ponesite sa tavana sve kofere i gitare…(drn brn …) Zapjevajte sa nama pjesme stare…,, Mala muzikalna poslastica najavljena kao parodija i obilježavanje novih muzičkih stillova i pravaca oko nas. Nastup je pozdravljen burnim aplauzom i izazvao mnogo komentara i prepričavanja. Glavni su. Pojavili su se na sceni, na još par seoskih priredbi i nekako se utišali. I meni su se, u prvi mah, dopali, ali nisu rokeri, nemaju oni žestinu, revoluciju, seks, krv i znoj što se sad traži. Ne želim parodiju. Želim Dip Prpl. Želim ravno sa njima rame uz rame. Nemam gitaru ali za dva dana napravim gitaru. Erik Klepton u meni napravi ručnu gitaru. Rok zvijezda. Od komada starog kredanca isječem od vratnica furnir sa duplim dnom. Komad bukove daske, što je služila, kao proštac u ogradi je odličan za vrat gitare. Od takvih proštaca smo pravili i skije. Od traktorske sajle, izdvojim šest niti. Prčvrstim to vijcima, malo eksera, još malo đeljanja i dobijem barem, približno željeni oblik. Davala je i nekakav zvuk ali to u tom momentu i nije bilo toliko bitno. Bitan mi je bio izgled i pojava na sceni. Prvo scena pa onda zvuk. Zdravka smo vrbovali u naš bend jer je već posjedovao akustičnu gitaru koju mu je brat donio iz Austrije. Njegov, mlađi brat Mile, na drvene kačice, navukao je ovčiju kožu i već smo bili spremni. Nikoga nije zaniamo zvuk. Bitan je izgled, imidž, situacija. Pojavili smo se na sceni. Naša glavna, životna scena je bila na seoskoj priredbi. Naš prvi i poslednji nastup. Djevočice su nas mamile mirisima i odrastanjem. Bujale su. Postale su najbitnija stvorenja i pojmovi. Bitnija od škole, hrane drveća. One su postale drvoredi, sunce, vjetar, kiša, gromovi i oluje. Misao. Djevojka. Miris. Kosa. Haljina, noga . Nabubrele grudi. Važnije od oca matere pa i partije. Moram priznati ( iako to tad ni u snu nebih) postale su važnije i od partije i Tita. Već tad smo neprimjetno izdali Tita mada smo ipak uzvikivali da je Tito najvažniji. Djevojčice su postale boginje. I male i velike. S nestrpljenjem smo čekali da prođe gomila skečeva, recitacija i pjesama, harmoniks,frula. Onda dolazi naš momenta. Na kraju priredbe, nastupamo mi. Naš bend se zvao ,,Vatra,,. Na binu smo postavili lavor pun benzina, koji bismo zapalil pri otvaranju zavjesa. Naša pojava , izgled i nastup, treba da bude šokantan, nov uzbudljiv, a mi da ličimo na rokere koje nam je prikazivala televizija. Poderane teksas jakne i farmerke, naočari za sunce, šalovi, privjesci, lanci, raščupane kosice … Ja sam, za tu priliku, navukao majčine čizme, sa visokom petom ( ona ih je imala u ormaru i nikad ih nije ni obula ). Od komada aluminijske žice, savio sam alke i zakačio ih za dno uveta. Da izgledale su kao Bebekove minđuše. Zavjesa se naglo otvorila . Naš asistent je zapalio benzin. Vatra i dim su suknuli do plafona, a mi smo zaurlali. – Jebo vas ćaća ludi, zapalićete školu !!! – Vrisnula je školska podbornica, Borka Martić , sa drugog kraja sale. Dok je ona trgala zavjese i gasila vatru mi smo krenuli. U publici je, ionako bio žagor a mi neozvučeni pa, niti smo se čuli , niti je to tad bilo bitno. Zdravko je udarao u akustaru i pjevao neku ljubavnu pjesmu u kojoj on odvodi svoju djevojku, negdje u planinu, na stijene i tamo je ljubi, na zalasku sunca. Aritmično je tukao po žicama . Bubnjar je i pratio ritam, ali tupo dobovanje, po kačicama, uz sve moje šumove , žagor, viku I antiakordno treštanje, nisu uticali, na ukupnu sliku i našu svetu misiju tog momenta. Žice na gitarama su otpadale . U meni je proradio rok star. Smjeh publike i aplauzi su nas tjerali na, još energije. Djevojčice su nas lijepo gledale i smijale se. Zaključili smo, da bi trebalo, da nabavimo parve instrumente i da naučimo da sviramo na njima. Časove nam je davao, upravo Drug Mile. PrirodnI talenAT za harmoniku, frulu, usnu harmoniku i gitaru. Prikupljali smo svakodnevno po neki dinarić ili petić, da bi kupovali instrumente. Manje jedan sendvić dnevno, dva dinara više u kasi. Gladovali smo, ali su u naš tabor, pristizale gitare, pojačala, zvučnici, bubnjevi, hiljade kablova i utikača. Gladovanje nam je pomoglo da kupujemo longplejke, kasetofone, pa kasetofone sa dvije glave. Tehinka je rasla u svojim dometima a mi je prihvatali. Prihvatanje je bilo sa čuđenjem sa zaziranjem, sumnjičavo i postupno. Svaki izum dobvodio nas je do polusna. Izum smo , zatim prihvatali s ljubavlju, emocijama i saživljavanjem. Danas nas izumi stižu iz sata u sat. Niti imamo toliko vremena da se čudimo, niti je nevjerovatnost izuma toliko iznenađujuća…. ,,
Hari Maslic, MerisCon ARTfeature
