"Quo Vadis, Aida?" - Istina je jedini put prema svjetskom tronu

Film na žalost nisam još pogledao, osim thrillera i nekih kratkih scena, ali upravo zbog toga ovaj moj osvrt dobija na značaju. Nominacija za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma je fenomenalna vijest za BiH, za umjetnost.

Na drugoj strani, režiser/ka Jasmila Žbanić je godinama u vrhu svjetske kinematografije, te je ova nominacija, u stvari, samo kontinuitet njenog bavljenja filmom. A kontinuitet i osvajanje još „viših stepenica“ u nekom pozivu je odlika samo vrhunskih ljudi, stručnjaka, intelektualaca, umjetnika i drugih koji vrijednim radom „dosežu“ nove sposobnosti i vidike.

Baviti se Srebrenicom je mentalni izazov, koji izaziva emocije, poput tuge, osjećaj bespomoćnosti, razočaranost. Pogotovo u Bosni, gdje na njenoj polovini postoje institucionalni sljedbenici genocidne ideje.

Biti umjetnik i režiser kao Jasmila i baviti se temom genocida i Srebrenice je nadljudski izazov i odgovornost. Biti glumac u takvom filmu je nadljudska psihološka emocionalna inteligencija.

Pogotovo što u Bosni i nakon 25 godina, tumač Ustava BiH nije našao za shodno da nametne zakon o kažnjivosti negiranja genocida u Srebrenici, te je nakon svega i on sam postao saučesnik postmirnodopskog maltretiranja žrtava, majki i ostalih zdravorazumskih individua.

Pretpostavljam da je film na jednom zavidnom kvalitetnom nivou, da je priča i poruka dosegla najviše intelektualne standarde. Jer ako je film o Srebrenici nominovan za Oskara, onda nema sumnje da se radi o prethodnim kvalitetima. Jer greška je (iako razumljiva) da se u većem dijelu BiH nominacija doživljava „kao potvrda genocida u Srebrenici“, „kao dokaz da je u Srebrenici bio genocid“.

Upravo je suprotno. Čitav svijet (osim teritorija koje su pod vlašću sljedbenika Miloševića, Karadžića itd.) davno je prihvatio istinu o genocidu u Srebrenici onako kako je utvrdio i Haški Tribunal.

Čitav svijet je bez dilema o genocidu u Srebrenici i bez dilema da je to najveći zločin nakon Drugog Svjetskog Rata. I upravo zbog toga je ova nominacija jedna potvrda kvaliteta filma Jasmile Žbanić, aktera filmske ekipe, tehničkih dosega, filmske scenografije.

Sigurno je da je i film "Quo Vadis, Aida?" vječni svjedok vremena i ljudske tragedije koja je vladala u vremenu realizovanja genocida u Srebrenici, ali i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Međutim, iako film nisam još pogledao, siguran sam da ako bi cilj filma bio samo „dokazivati“ genocid, da bi dosadašnje osvojene nagrade, te danas i nominacija za Oskara izostale. Kao što rekoh svijetu ne treba dokazivati genocid u Srebrenici, jer je to civilizacijska norma „podsjećanja na zločine“ koja je nepromjenjiva, osim na teritorijama koje još uvijek kontrolišu (na žalost) sljedbenici genocidne politike Miloševića, Karadžića i Mladića. Svijetu treba dokazivati da su "negatori tog zločina" isti kao izvršioci takvih zločina. I od svijeta treba tražiti da sankcionišu (brutalno) takve pojedince i pojave.

"Negatorima" također ne treba dokazivati, nego im treba dati vremena da se uklope u civilizacijske norme.

Ali naravno brutalno (demokratski) pružati otpor na svako ismijavanje ili negiranje zločina koje su počinile snage Miloševića, Šešelja, Karadžiča, te i današnji vlastodršci koji kontrolišu javnost na njihovim teritorijama.

Najbolji suprotan primjer je okvir nastanka filma „Dara iz Jasenovca“. Naime, Jasenovac je jedna kategorija zločina koja je ostala u svijesti čovječanstva kao dio nacističkog holokausta. Dakle nešto što je civilizacijska norma „sjećanja na zločine“ koja je od procesa u Nürnbergu „spremljena“ u civilizacijska sjećanja i pamćenja. Ali kao „pusto ostrvo“ van civilizacije režimi velikosrpskog nacionalizma „napadno“ potenciraju već „prerađenu“ temu „Jasenovca“, s ciljem da „relativiziraju“ zločine poput Srebrenice. Dakle, „Dara iz Jasenovca“ je tendenciozna (nepotrebna) sprega režima, projektnih budžeta, te „napadna“ za „civilizaciju“ koja nikakve dileme, već 70 godina nema da je u Jasenovcu također bio sličan zločin kao u Srebrenici.

Pogotovo ako se uzmu u obzir ciljevi koji su doveli do tih zločina i genocida.

Dakle "dokazivati" nešto što je "civilizacijska norma" već 70 godina je "napadno", "tendenciozno" i samim tim "bez suštinskog kvaliteta". Jer niko na svijetu ne negira zločin u Jasenovcu. A Srebrenicu negiraju upravo oni koji tendenciozno zloupotrijebjavaju Jasenovac da bi oprvdali ili relativizirali genocid i zločine u BiH.

Ova nominacija ima poseban značaj zbog toga što pokazuje da je „istina“ najbolji način da budeš vrhunski umjetnik, intelektualac, režiser ili političar.

A Jasmila Žbanić je to postala odavno.

Hari M.