Mi smo društvo moralnog apsurda. Kako drugačije objasniti stanje BiH nacije?
Upravo ovakvi kakvi smo mi, kakvi su nam političari, intelektualci, mediji, moral, društvena atmosfera i političke podjele, činimo s tim karakteristikama jednu zaokruženu cjelinu koju slobodno možemo nazvati BH nacijom 21. vijeka. U dobrom i u lošem.
Ostajemo, koliko god (ne)željeli tipični Bosanci, koji su ponekad Hercegovci i obnuto, različitih vjeronazora i suprotnih pogleda na prošlost, bez pogona za budučnost. Stručnjaci za apsurdologiju i usporavanje progresa.
Nacija u kojoj je, između ostalog, legalizovana represija apsurda.
Šta je represija apsurda?
Nešto ili neka pojava postaje apsurd kad neko ima pogled na to nešto ili pojavu, suprotan od kvalifikovane političko- društveno-sociološko-geostrategijske većine i taj njegov „bukovi“ stav nameće javnosti, uprkos opšteprihvaćenim etičkim, međunarodnim, ustavnim i drugim civilizacijsko-odgojnim normama. Apsurd u momentu, kad postane legalistički i ravnopravan prema gore-spomenutim normama, prijeti onda da postane extremizam.Apsurdi kao politička opcija
Kao najveći apsurd, a ujedno i kao najveća moralno-sociološka represija ovog društva, pogotovu za žrtve i njihove porodice, je postojanje u BiH legitimnih institucija (o.a. mahom iz manjeg bh entiteta) i pojedinaca, koji bez straha od zakonskih-moralnih-božijih konsekvenci, bez empatije sa preživjelim članovima porodica, pogotovu majkama, negiraju državu BiH, ratne zločine i genocid koji je u svijetu norma koju samo „svjetonazorski slijepac“ može dovesti u pitanje. U toj takvoj represiji, bezobrzirno i na sva usta, a uvijek u ime „nekoga“, silom se nameću apsurdne (extremističke) norme, opšte(ne)prihvaćena mišljenja i naravno sve to još uz logiku i argumentaciju koja sa zdravim razumom nema nikakve veze.Apsurdist je kukavica
Ako apsurdist ima problem da integriše u svoju ličnost realnost, treba da ode na masovna stratišta kao što su Srebrenica, Jasenovac ili Blajburg. Kad bude tamo, neka pogleda u nebo, obrati se Bogu i neka ga upita: „Je li ja vrijedim više od onih sto su silom, često u dijelovima, pokopani?“. I neka ga još upita da li je njemu (Bogu) bitno koliko je i ko je unutra ili mu je bitnije da one što su živi uputi na „pravi put“. Na kojem se dobro cijeni, a zločin ne čini i ne opravdava.
Mrtvima u grobovima je i tako ostao samo Bog, da ih spasi od dalje patnje, koju su morali doživjeti prije nego su ih monstrumi „spremili Bogu“.
Realnost i neminovnost
Tako da mi „ u realnosti ovog svijeta“, dok idemo prema našim grobovima i mezarima, moramo sami sebe priupitati kako uzdignute glave dočekati taj neminovni dan. Do tog kraja ne možeš doći uzdignute glave (i bez kazne), ako slaviš i poštujes ljude koji su „u tvoje ime“ definisali političke ciljeve i ratovali za njih, pri tome ne vodeći računa o životima onih drugih. Onaj koji „u tvoje ime“ razdvaja žene i djecu od muževa, da bi pobio te ljude...Šta je to, ko je to? Koji s brda nasumice granatira gradove i ubija djecu, i koji za tri dana komandovanja pobije 8000 gladnih, izmrcvarenih, smrtno prestrašenih žednih civila, a najmanje još toliko na drugim mjestima; pa zar je to heroj? Zar je onaj koji je u legalnoj državi proglasio jednonacionalnu diktaturu, a da bi ovaj gore dobio odrješene ruke za uništavanje tuđih života; zar je on vrijedan da ga slaviš i da ga poštujes, iako je to uradio „u tvoje ime“?Zar je vrijedna poštovanja spodoba ili politika koja vrijednost čovjeka određuje na osnovu njegovog imena?
Naravno da nije. Ti proizvodi ljudske evolucije su naučni dokazi da je broj DNK kombinacija beskonačan, ali i da može doći do greške. A greška i ono što je nastalo od greške treba da se "popravi". Ali ne zaboraviti da je u ovom kontextu ona poslovica "na greškama se uči" samo jedan podmetnuti apsurdizam. Jer na njihovim greškama nema ništa za učenje, osim grobova. A grobovi su u božijim rukama.Moralna odgovornost
Dakle, nama ostaje uraditi sve da se te "greške" nikada više ne dogode tj. da se s piatetom odnosimo prema grobovima i mrtvima. Barem na mjestima koja su simbol i svjedoci o produktu DNK "grešaka". Ono što su uradile te „ljudske greške“, ostaje na bremenima i dušama onih koji danas kroje sudbinu, moć i apsurde. Ali i na svakom živom pojedincu. Do njih je da odluče hoće li uzdignute glave doći do svog kraja. Neminovnog za sve, ali sa izborom da odeš "uzdignute glave" ili kao spomenuti moralni apsurd i DNK greška. H.M.
