U petak 4. rujna 2020. s početkom u 20 sati otvara se samostalna izložba “Odrazi u snijegu, jezeru i kristalima” akademske umjetnice Mirjane Vodopija u Gradskoj galeriji Crikvenica.
Izložba ostaje otvorena do 28. rujna 2020. godine.
Biografija umjetnice
Mirjana Vodopija diplomirala je 1987. na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja. Od 2007. godine predaje na Grafičkom odsjeku ALU u Zagrebu, trenutno u zvanju redovne profesorice. U svom umjetničkom radu izražava se kroz različite medije i njihova preklapanja: kroz crteže i grafike, svjetlosne objekte, instalacije i videoinstalacije, fotografije i ambijente. Od 1985. do danas ostvarila je 34 samostalne izložbe i sudjelovala na preko 200 skupnih izložaba i kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu te na tridesetak međunarodnih umjetničkih simpozija, rezidencijalnih projekata i stručnih usavršavanja. Važnije recentne samostalne izložbe: Lutajući krajolik u MSU, Zagreb 2019.; Mentalni sklop: Mirjana Vodopija – Miroslav Šutej u Galeriji Kranjčar, Zagreb, 2016.; Nepovratno u Umjetničkom paviljonu, Zagreb, 2013. Važnije recentne skupne izložbe: Wroclaw, Poljska, 2019. i 2018.; MSU, Zagreb, 2015. Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih muzeja i galerija u Hrvatskoj. Dobitnica je 14 likovnih nagrada od kojihsu značajnije: Godišnja nagrada HDLU-a za najbolju izložbu u 2019. (Lutajući krajolik u MSU Zagreb); Plaketa HAZU na 4. hrvatskom trijenalu grafike u Zagrebu 2006.; 1. nagrada na International Triennial of Graphic Arts u Pragu.
O izložbi
Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo, te uz pojam vremena čini osnovni oblik odnosno kategoriju postojanja materijalnog svijeta. Upravo prostor postaje područje rada, percepcije i interpretacije u ciklusu radova Mirjane Vodopije. Kako sama umjetnica kaže u radovima se prostor prikazuje kao fizičko polje mogućnosti djelovanja, ali istovremeno i kao prostor uma, odnosno svijesti.
Kompleksnost prostornih pejzaža prirode realizirana je u mediju fotografije, video rada, objekta, instalacije i ambijenta. Često jedan prostor biva temom više različitih radova interpretiranih u različitim medijima. Primjerice, rad Mlaka prikaz je prostora koji umjetnica pamti iz djetinjstva kao lijepo uređen voćnjak s pojilištem za stoku. Autorica se vraća u skriveno, tiho i spokojno mjesto u kojem je priroda preuzela glavnu riječ i unosi starinski, raskošni bogato razveden luster sastavljen od vitica, stakalca i nekoliko žarulja. Luster je kroz povijest igrao ulogu centralnog izvora svjetlosti u interijerima i obično je bio smješten u blagovaonici iznad stola kao simbol okupljanja, druženja, gozbe, te obiteljskih i društvenih aktivnosti. Ovaj put luster ima drugačiju funkciju – on ne objedinjuje, već predstavlja strano tijelo u svojevrsnom interijeru u eksterijeru i samim time razlog je za distancu životinjskom svijetu, dok rasvjetljuje iskonsku ljepotu prirode. Luster kao izvor svjetlosti u cijelom ciklusu nosi simboliku svijesti i spoznaje. Jedan od najmeditativnijih radova koji u potpunosti dokida svjesnost o realnom prostoru i uvodi nas u interpretirani prostor jest Luster u snijegu. Video projekcija na krajnje suptilan i nenametljiv način uvodi promatrača u svoj svijet. Bjelina snježnog pokrivača ravnice dinamizirana je lusterom koji se pojavljuje u polju te se uz blago gibanje postepeno i izmjenično približava promatraču. Statična i tonski usklađena okolina, te suptilno pojavljivanje i nestajanje lustera praćeno zvonkim zvukom stvara krajnje nadrealnu, metafizičku atmosferu. Ona nas izdvaja iz prostora u kojem se realno nalazimo i poziva da zađemo u snježni krajolik prateći zvonki ples lustera što otvara mogućnost kretanja i istraživanja fizičke, ali i misaone okoline u kojoj smo se zatekli. Ispitivanje potencijala prostora i što nam on sve pruža nastavljeno je i u radu Šator u snijegu. Šator simbolizira privremeno utočište unutar otvorenog prostora. Krhak, malen i izložen na čistini, gdje tek tanki sloj tkanine dijeli eksterijer od interijera, šator ipak pruža sigurno mjesto s osnovnim potrepštinama nužnim za opstanak. Fokus je na odnosu slobode neograničenog okolnog prostora i sigurnosti malog inkorporiranog objekta.
Mirjana Vodopija gradi kontinuiranu isprepletenu priču s bljeskovima prostora van horizonta odraženim u mentalnim slikama koje čine naše emocionalno utočište. Priče i prostori koje autorica koristi u svojim radovima su osobni, ali ne i doslovni. Oni čine splet snova, podsvijesti i sjećanja iz djetinjstva što djelima daje osobnu notu, dok moment otvorenosti i ranjivosti omogućuje povezivanje na više razina. Motiv vodene površine iz rada Mlaka nastavlja se i u radovima iz ciklusa Beskonačno. U radu Beskonačno – jezero autorica fotografiju jezera s grančicama i lišćem obogaćuje interpoliranim kutkom trodimenzionalnog prostora u koji smješta fotelju. Ugodna fotelja starinskog dezena simbol je mentalne zaštite koju pruža toplina i sigurnost doma, dok pravi izazov predstavlja izlazak iz komfora vlastitih stavova. Razbijanje iluzije sigurnosti doma očituje se u poderotini fotografije u uglu gdje završava minijatura interijera. Omjer veličina daje jasnu poruku: siguran kutak tek je djelić potencijala okolnog svijeta koji valja istražiti. U radu Beskonačno – korijenje poderotina fotografije je veća, jer šator predstavlja izlazak iz interijera i smještanje svoje sigurne zone u prirodno okruženje. Tako dolazi do svojevrsne asimilacije pri čemu je mogućnost upijanja i percepcije prirode ve}a kao i spoznaja samog sebe kroz simbol svijesti nad šatorom.
Jedinstveni svijet Mirjane Vodopije spaja naizgled nespojivo – ono unutarnje postaje vanjsko, a vanjsko postaje nutarnje. To nije svijet koji agresivno gura i prisiljava pojedinca da izađe, već snoliki misaoni svijet koji mami i intrigira svojom nenametljivom ljepotom i ambijentom koji poziva na boravak. Umjetnica otkriva one neobične zakutke, ali i neistražena prostranstva našeg svijeta koji bi nam zasigurno promaknuli u svakodnevnom životu obilježenom vječnom utrkom s vremenom. Privučena otvorenim prostorima i horizontima koji se pružaju usred ravnice ili s vrha planine, autorica prihvaća izazov izlaska iz komfora vlastitih stavova. “Ne postoji mjesto gdje stvarno nema ničega, samo to još nisam ja”. Poziv u svijet potencijalnih mogućnosti poziv je na putovanje prostorom i vremenom koje nam omogućuje širenje, probijanje i dokidanje samonametnutih fizičkih i psihičkih barijera. Mirjana Vodopija uvodi nas i upoznaje s vlastitim svijetom koji ubrzo postaje i naš svijet na putu prema upoznavanju i otkrivanju samog sebe dok se zrcalimo u snijegu, jezeru i kristalima.
Sonja Švec Španjol, autorica predgovora
