Prema podacima za istraživanja i statistike, u zadnjih 5 godina Bosnu i Hercegovinu je napustilo više od 150 hiljada ljudi. Jednako odlaze stari i mladi, a ono što zabrinjava najviše da svaka četvrta mlada osoba bi napustila zemlju bez ikakvog razmišljanja. Podaci koji nam sigurno ne idu korist i na koje ne možemo nikako biti ponosni. Polako, ali sigurno, BiH postaje zemlja staraca, pogotovo ako se nastavi ovim tempom odlazaka mladih iz države. Razloga je mnogo, koje uglavnom svi mi dobro znamo, ali ih ne shvatamo ozbiljno, kao građani i pojedinci, a kao i državna politika u cjelini. Naravno glavni razlog je nezaposlenost, gdje mladi teško nalaze posao, gdje im se daje malo prilika za dokazivanjem, osim ako niste neki član neke stranke ili ako nemate iza sebe nekog ko vas može zaposliti. Mladi i koji rade, uglavnom postaju robovi privatnika gdje rade i po nekoliko dodatnih sati za koje ne budu plaćeni. Dakle, plate ostaju iste i jako male, gdje za naše uslove i standard nije dovoljno za normalan život, nego za preživljavanje. Dodatni razlog je svakako korupcija i nepotizam, kojima smo svjedoci skoro svakog dana. Nezaposlenost nije jedini razlog odlazaka, nego samo stanje društva i okoline u kojima živimo. Neuređenost države, neusklađenost obrazovnog sistema, političke prepirke, nepovoljna ekonomska situacija, podijeljeno tržište rada, loši uvjeti za napredovanje, postizanja osnovnih ciljeva koji su u drugim državama sasvim normalni kao što su: rješavanja osnovnih egzistencijalnih pitanja, zaposlenje, rješavanje stambenog problema, zasnivanje bračne zajednice, pokretanja vlastitog biznisa i ulaganja. Država i vlast slabo rade sa mladim ljudima i na njihovom talentu, znanju i njihovim željama, gdje samim tim nisu u stanju doći do svog punog potencijala. Ostaju odbačeni po strani, gube volju, moral i vjeru u bolju budućnost. Žalosno je da poslije rata i svih ovih godina nije ništa učinjeno da se to promjeni, skoro ništa konkretno. Država je dužna da što prije napravi nekakvu strategiju koja bi mlade zadržala u zemlji, ali isto tako privukla sve one koji su školovanje završili vani da se vrate nazad. Jer za zemlju koja broji tri do četiri miliona stanovnika je nesaglediv gubitak, ako se ovaj trend nastavi. Nerazumljivo je zašto se vlast i društvo odnose ovako prema mladom čovjeku.
Razloge zbog kojih ljudi odlaze iz države možemo do vječnosti pisati i istraživati, ali ako se ubrzo svi mi kolektivno ne probudimo i ne uradimo ništa, teško da će se išta promjeniti. Jer očigledno je da ljudi koji su zaduženi za ovu zemlju i njen napredak nisu sposobni i spremni ništa uraditi kako treba i što je njihov zadatak.
Važnije su im političke igre, prepucavanja, širenje nacionalno-religijski podjela i mržnje, unošenja straha među obične ljude, posebno mlade. Nekim partijskim vlastodršcima je važnije povećati nezaposlenost, a kako bi na sljedećim izborima rekli kako njih treba birati, jer ovi dosadaćnji nisu uradili ništa. Taj trend je prisutan čak i u građanskim partijama u BiH.
Čak sta više, najveće partije, kako pozicija, tako i opozicija, sumnjivo malo rade na ovom problemu. Toliko malo da se nameće sumnja da je i to dio predizbornih igara i kombinacija za ostanak, ili za dolazak na vlast. Nezadovoljni, apatični ljudi, koji nemaju mogučnosti za vlastito samopotvrđivanje, kao glasaći, nisu oni koji će glasati za nekoga ili neku partiju, bilo na vlasti ili opoziciji, tako da te partije i njihovi političari i ne mare za ovaj društveni problem. Njihovim odlaskom nisu izgubili glasaće, nego one koji ce glasati protiv njih. Tako da u njihovoj kalkulaciji to i nije neki veliki problem.
S druge strane pojačana politika segregacije je za ovako malu zemlju ograničila poslovno tržište na one koji pripadaju većini. Npr. perspektiva jednog Bošnjaka u Banja Luci je trenutnom politikom u manjem entitetu osuđena na propast. Na tako skučenom poslovnom tržištu, podijeljenom na tri etniteta, vedra budućnost je postala utopija. Nešto vedrija situacija je u Bihaću, Tuzli, Zenici, Brčkom, Sarajevu, kao većim poslovnim trzištima, a ostali manji centri su uglavnom još uvijek pod jakim uticajem uskostranačke i često jednonacionalne strategije zapošljavanja.
Naravno nisu samo partije i politicari krivci. Krivicu snose i večina medija, koji na jedan zastrasujuči način šire, traže i produkuje konflikte, „bacaju kosti“ medju gladne vukove, pozitivno ne priznaju kao vijest, a reklamiraju one koji šire podjele i zapošljavaju polupismene velikonacionaliste bez osnovnih moralnih, kulturnih i socijalnih vrlina.
Malo je koji imaju više strpljenja i nade u bolje sutra i napredak. Dakle probudimo se i probajmo nešto uraditi ili će mladi ipak uzeti torbe i napustiti sivilo i otići negdje studirati ili prati posuđe, jer nam voljena država nije bila u stanju pružiti neke osnovne i normalne stvari, malo nade i da s ponosom ostanemo.
Arman Kaharević
