Da je Radončić i njegova organizacija SBB-ovaca tragikomična pojava na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i u regionu to je prosječno inteligentnom čovjeku jasno od samog početka, kako 90-tih kad se ubacio, tako evo i u 2017-oj. Tragikomićari nisu osuđeni na nepostojanje, nego su osuđeni na sažaljenje ili na smetljište istorije.
Zadnje dostignuće ove kontorverzne organizacije je ta da se o sudbini 410 000 penzionera, ali i o sudbini drugih socijalno ugroženih kategorija u BiH, odlučuje pomoću kišobrana. Što je jos čudnije taj kisobran nije u vlasnistvu SBB-ovaca nego ni manje, ni vise, nego jedne hrabre žene, prominentne i uvažene doktorice i profesorice, koja je za kratko vrijeme vratila u budžet BiH preko 100 miliona duga kojeg su prije nje napravili rukovodioci te najveće zdravstvene ustanove u BiH.
Tragikomičnost u svemu ovome je ta da su SBB-ovci zbog kišobrana koji navodno košta 540 KM-ova, blokirali donošenje zakona, koji je njihov ministar odobrio i tako stvorili uslove da stotine hiljada nepravedno ostečenih i dalje pate i čekaju bolja vremena. Ili da protestvuju. Jos bolje, da izaberu na sljedećim izborima manje zlo i ne glasaju za organizaciju SBB.
Opet gledajući iz ugla „poštenog poslovnog uspjeha“ vrhovnog zapovjednika SBB-ovaca, čija školska sprema nikada nije verifikovana od strane nadležnih institucija (barem prema sudskim aktima koji su dostupni na nekim portalima), onda nije ni čudo da takav zapovjednik nije u stanju da shvati, da se i poštenim školovanjem i vrijednim radom, sa redovnom platom može kupiti i jedan kišober od 540 KM.
Tragikomično je da je kišobran najveći politički domet ovog „poštenjačine“, a da je uspio i da se u roku nešto oko mjesec dana „pošteno“ razvede i čak da „posteno“ proda firmu bivšo-sadasnjoj gospođi. Naravno, ko, kada, koliko i kako plaća nastale prihode / gubitke u poresku kasu još nije istraženo. Jer, kako nije imao ni za običan kišobran, prodao je firmu na rate, a koje ni do danas nisu isplačene.
Kako je očigledno da se SBB-ovski “intelektualac” ponovo koristio zamjenom teza, manipulisanjem uzroka i posljedica i zloupotrebom medijskih sloboda, onda je jasno da je problem kišobran. Kišobran je inaće dio boemske i gospodske kulture. To podrazumijeva i respektovanje onog koji nosi kišobran, odnosno da se kišobran ne koristi u manipulacijske svrhe, a pogotovu ne da se neko diskvalifikuje. Najteži oblik diskriminacije je u svijetu pozivanje na linč žena, a sto bilteni u sklopu ove kontroverzne organizacije svakodnevno čine linčujući gorespomenutu gospođu. Interesatno je da je na većini medijskih istupa vrhovni zapovjednik SBB-ovaca uvijek okružen ženama. Kako mu je za oko zapeo kišobran od Profesorice nije isključeno da bi o razlozima tog iritiranja mogao verifikovan stav donijeti pokojni Frojd. Ali o tom potom.
Možda je ipak u pitanju plitkost i nedostatak obrazovanja, odnosno, nemogučnost da se opšte znanje koje se stiće u redovnom školovaju primjeni i na ovu situaciju. Jedan o slikovitih primjera je i taj da Kišobran, kao uzrok teške situacije penzionera, stoji u kontradikciji sa poredjenjem vrijednosti „pošteno“ stvorene poslovne imperije.
Po samom gospodaru SBB-ovaca njegov „pošteno“ napravljeni Toranj, u zemlji u kojoj je 70% stanovnika na rubu exsistencije, je koštao oko 100 miliona KM. To je nešto više od 185 HILJADA spomenutih kisobrana.
Kao zaključak se nameće sumnja da je jedan Kišobran koji pripada jednom intelektualcu, jednoj gospođi, jednom vrhunskom menadzeru vrijedniji od jednog Tornja koji je napravljen na kredit(?) i bez osnovnog i moralnog(?) obrazovanja.
Vjerovatno će za rušenje sljedečeg zakona biti upotrijebljen BOSS-ov džemper od 520 KM.
Sve je kod vrhovnog zapovjednika SBB-ovaca moguće.
Redakcija
