Legendarna jugoslovenska glumica Mira Furlan umrla je u 66. godini, objavljeno je na njenom zvaničnom Tviter nalogu.
Mira Furlan rođena je 7. septembra 1955. u Zagrebu, gdje je 1978. diplomirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Iste godine postala je članica HNK u Zagrebu, gdje je ostvarila više zapaženih uloga, za koje je višestruko nagrađivana.
Nastupala je televiziji, a na filmu je počela nastupati 1982. u “Kiklopu” Antuna Vrdoljaka, a ubrzo je postala jedna od vodećih hrvatskih glumica, navodi Hrvatska enciklopedija. Uz pozorišne i televizijske uloge, prosječno nastupa u 3 do 4 filma godišnje. Značajnije uloge ostvarila je u filmovima “U raljama života” (R. Grlić, 1984), “Otac na službenom putu” (E. Kusturica, 1985), “Za sreću je potrebno troje” (R. Grlić, 1985) te u televizijskim dramama i serijama (“Putovanje u Vučjak”, 1986., “Tuđinac”, 1990. E. Galića).
Od kraja osamdesetih, pretežno radi u Beogradu, a 1991. Furlan sa suprugom Goranom Gajićem odlazi u SAD. Prvo su došli u New York.
Prve uloge dobila je u pozorištu (“The Hudson Guild Theatre”, Los Angeles), a ulogu u Babylonu dobiva 1993., kada se seli u Los Angeles, gdje je do smrti živjela i radila.
Kao najznačajnije i najpopularnije uloge u kojima se ostvarila su upravo u planetarno popularnoj televizijskoj seriji “Babylon”, u kojoj je glumila ambasadoricu Delenn, te u seriji “Izgubljeni”.
Uzrok smrti još nije poznat, ali je kreator serije Vavilon 5 u kojoj je igrala i koji se oprostio od nje na društvenim mrežama, rekao da je već neko vreme imala probleme sa zdravljem.
“Ovo je noć velike tuge, naša prijateljica i saputnica otišla je putem na kom je više ne možemo uhvatiti. Ali kao i sa svim drugim, stići ćemo je jednom i verujem da će imati mnogo priča za nas tada i da će još mnogo važnih uloga podeliti sa univerzumom”, napisao je Majkl Stražinski.
Osim kao glumica, Mira Furlan će ostati upamćena kao humanista, liberalnih pogleda na svijet i ljude. To su bili i glavni razlozi napuštanja Srbije, u vrijeme velikosrpskog nacionalizma i masovnih zločina koji su činjeni širom biše Jugoslavije. Zbog njenih liberalnih pogleda i protivljenja politici nacionalizma i šovinizma bila je izložena javnom linču od strane srbijanskih nacionalističkih medija i politike.
Govorila je o tome kako dolaze neka druga vremena sa kojima se njena psiho-fizička konstrukcija ne može da identifikuje i da zbog toga mora da ode. Kako odlazi sa dubokim bolom u duši, svjesna toga kako će dva njena grada gledati jedan na drugog kroz vizire neprijateljstava, a da ona svoje srce ne može da podijeli ili pokloni samo jednom od „svojih gradova“. I zbog toga odlazi! Odlazi svjesna toga da će možda doći strašan rat u kojem ona ne želi učestvovati, jer ne može „pucati po svojim gradovima“.
Povodom iznenadne smrti Mire Furlan, bosanskohercegovački akademik Abdulah Sidran je napisao:
“Strasna je to vijest. Mira Furlan je velika glumica, a svojim javnim djelovanjem pokazala je da je prije svega veliki čovjek i intelektualac.”
U prilogu vam donosimo dio intervjua koji je dala Heni Erceg za Peščanik:
Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Talijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz kojeg ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac.Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića.
