[rara_drop_cap font_size=”rara-drop-cap2”]S[/rara_drop_cap]tepski Vuk je definitivno najpoznatiji autobiografski roman, njemačkog pisca Hermann Hessea, objavljen 1927. godine. Nastao je kad je Herman Hesse proživljavao tešku životnu krizu sa brakom i njegovom ženom, gdje ga je mučio osjećaj usamljenosti i izoliranost od svijeta. Također je bio nezadovoljan građanskim društvom i napetosti zbog mogućeg novog svjetskog sukoba.
Glavni protagonist romana je Harry Haller, a zanimljivo je da ima iste incijale kao i sam autor romana. On je tužan i usamljen čovjek, intelektualac koji nalazi sve manje ili skoro nikako zadovoljstva i radosti u životu. Uglavnom vodi duhovnu i unutrašnju borbu između svoje ljudske i vučje prirode.
“A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svijet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu su, onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.”
Harry Haller je bio pametan čovjek koji je dobro poznavao svijet koji ga okružuje kao i samo društvo. Kroz život je stekao određeno iskusvo, znanje i vidio je i naučio mnoge stvari. Međutim, ono što nije naučio jest pronaći zadovoljstvo u sebi i u svome životu. Uzrok u tome je očito što je duboko u svom srcu cijelo vrijeme znao da nije čovjek, već stepski vuk. Pametan čovjek bi uglavnom mogao raspravljati i pitati se, da li je on cijelo vrijeme stepski vuk, ili je to postao u određenom trenutku svoga života, gdje je dobio dušu vuka. Postoji isto tako mogućnost da je to sve samo njegova imaginacija i njegova bolest.
Hesse je kasnije primjetio da su ga mnogi identificirali s glavnim junakom romana, uglavnom tako što su svi osjetili i vidjeli tragediju, zbog čega su propustili shvatiti pravu poentu romana.
“Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time..”
Kako čitamo roman možemo dobro vidjeti i zaključiti kakva je osoba Harry Haller. On je uglavnom tih, povučen, ali i pristojan. Vodi razne zabilješke i uživa u književnosti i klasičnoj muzici. Ipak što je zanimljivo i što se često propušta shvatiti da on nije nikakav pobunjenik, da ne pokušava promjeniti svijet i da nije nikakav Nietzscheov nadčovjek. On je čista suprotnost, uglavnom ga doživljamo kao nekog mizernog i nekoga ko pati. Zbog patnje se udaljio od drugih, jer on pripada samo vrsti gdje pripadaju intelektualci i umjetnici. On živi neurednim, usamljenim životom i jako se teško uklapa u okolinu, teško se prilagođava na druženje sa ljudima.
“Moj život je bio tegoban, bio je pun lutanja i nesreća, vodio je u odricanje i poricanje, bio je zagorčan žuči čitavog čovječanstva.”
U samom romanu možemo primjetiti misticizam i duhovnost Dalekoga Istoka, jer je Hesse bio veliki zagovornik i ljubitelj istog, ali ga je prikazao kroz prizmu zapadnjačkog pesimizma. On govori o mnogobrojim unutarnjim osjećanjima čovjeka i beskonačnom potragom i potencijalom ljudskog bića, gdje sa svim velikim ograničenjima i preprekama ipak svaki čovjek može imati svoje mjesto među besmrtnicima. Utjecaj neispunjenih želja u stvaranju karaktera ličnosti i njegovih poremećaja i mogućnosti osvajanja i pronalaženja nove ličnosti, dakle ponovnog rođenja. Ta tema je, u stvari, paralela sa Indijskim konceptom ponovnog rođenja.
“Svako rođenje znači rastanak sa Svemirom znači ograničavanje, odvajanje od Boga, znači bolno ponovno postajanje. Vratiti se u Svemir, poništiti patničko postojanje, postati bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati Svemir“
Stepski Vuk sigurno nije roman za svakoga. On je duboko i promišljeno putovanje u beskrajno složeni kompleks razmišljanja, u patnju uma jednog od najvećih pisaca svih vremena, a koji istražuje ljudsku psihu i ponašanje. To je vrsta knjige koja treba da se pročita po nekoliko puta. I svaki put prilikom čitanja ona će nam davati bogatstvo novih spoznaja o prirodi našeg uma.
“Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, čovječju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni rijetko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičije, riblje ili zmijsko, ne osjećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovjek i lisica ili čovjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom. I kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide, prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam čovjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu. Jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak.”
Arman Kaharević
