Samoubistvo generala-intelektualca koji je osuđen za ratne zločine je na jedan tragičan način potvrdilo opravdanost i snagu međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Naime, kada presuda suda dovede do takvog ishoda, onda je jasno da demokratija, primjena zakonskih akata i presuda, u demokratskom svijetu, ne pravi nikakve kompromise, niti je podložna ikakvim političkim uticajima.
Svojim odlukama bez presedana koje se tiču genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, Međunarodni sud je pokazao da visoki položaj nekog pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja.
Da bi se shvatile posljedice koje u sebi nosi rad Haškog Tribunala, potrebno je, kao prvo, biti dovoljno obrazovan, integrisan u moderne demokratske i političke procese i posebno bitno, izdignut iznad lokalnih i etničkih pogleda na svijet i covjeka.
Najvašnija posljedica Haškog Tribunala je betoniranje suverene, cjelovite i nezavisne države Bosne i Hercegovine.
Haški Tribunal nije imao za cilj da nekoga miri ili svađa, nego da sudi i presudi pojedincima koji su pošinili ili bili odgovorni za zločine, za kršenje ratnih konvencija, za teroriziranje civilnog stanovništa, za neopravdano uništavanje objekata i infrastrukture. Kao i svaki sud i Haška suđenja su počivala na Tužilaštvu, Odbrani, Svjedocima, Dokazima i Sudskom vijeću koje je nakon procesa donosilo sudske presude.
Međunarodni sud je ustanovljen u maju 1993. od strane Ujedinjenih nacija kao odgovor na masovna zvjerstva koja su se u tom trenutku dešavala u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vijesti o strašnim zločinima, hiljadama ubijenih i ranjenih, mučenih i seksualno zlostavljanih u zatočeničkim logorima i stotinama hiljada prognanih iz svojih domova, zgrozile su svijet i podstakle Savet bezbjednosti Ujedinjenih nacija na djelovanje.
MKSJ je bio prvi sud za ratne zločine koji su osnovale Ujedinjene nacije, kao i prvi međunarodni sud za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Osnovao ga je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija u skladu sa glavom VII Povelje Ujedinjenih nacija. Osnovni cilj MKSJ je da izvede pred sud lica najodgovornija za užasna djela poput ubistva, mučenja, silovanja, porobljavanja, uništavanja imovine i druge zločine obuhvaćene Statutom Međunarodnog suda. Izvođenjem počinilaca pred sud, MKSJ nastoji da odvrati od budućih zločina i osigura pravdu za hiljade žrtava i njihovih porodica, i time doprinese trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji.
Jedna bitna stvar, a koju veliki broj političko-društvenih aktera u bivsoj Jugoslaviji nije u stanju ili ne želi da prihvati je ta da da Haški Tribunal ne sudi narodima, nego pojedincima.
… krivica treba da bude individualizovana, štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane “kolektivno odgovornim”…
Na narodski rećeno, sudijama Haškog Tribunala je nevažno iz kojeg etničkog tora je optuženi, advokat, svjedok ili dokaz, nego je za njih relevatno vjerodostojnost, dokazi i zakonski akti i paragrafi prema kojima se donosi presuda, u vijeću „sa većinom glasova“. Vijeće je sastavljeno od najvećih i najrelevantnijih svjetskih sudija, stručnjaka i prije svega, ljudi sa visokim moralnim i etičkim normama iz čitavog svijeta. Tako da suludo podmetanje nekakve „političke pristrastnosti“ ili „etničkog privilegovanja“ je samo potvrda koliko destrukcije ima u mozgovima onih koji iznose takve teze. Jer time potvrđuju da je opravdanost ove institucije bila neophodna.
Neophodna zbog toga da im pokaže da je pojedinac pred zakonom isti, bez obzira ko je i šta je.
Destruktivna, a moze se reći i rasistička politika, koja dolazi iz glava onih koji prebrojavaju etnička krvna zrnca osuđenih ili oslobođenih je slika intelektualnog sklopa onih koji su zbog takvih uvjerenje i postupaka i osuđeni u Haškom Tribunalu.
Sud se ne svrstava ni na čiju stranu u sukobu i ne pokušava da stvori nekakvu vještačku ravnotežu među različitim grupama. Dokazi su osnova na kojoj tužilaštvo iznosi svoju argumentaciju. Sudije obezbjeđuju pravična i transparentna suđenja, razmatrajući dokaze da bi utvrdile krivicu ili nevinost optuženog.
Haški Tribunal je dokazao i osudio pojedince za najveće i najstrašnije zločine u istoriji čovjećanstva. Dokumentovani su najmonstruozniji ciljevi i djela pojedinaca i grupa koji su slijedili etnicko-rasisticke instinkte, teritorijalno-ekonomske interese, kriminogene obracune i politike. Haski Tribunal je osudio pojedince i grupe koje su zarad tih ciljeva, svjesno ili iz „etnickog (jednonacionalnog) patriotizma“ odveli u smrt stotine hiljada, mahom nevinih, ljudskih bica, pri tome ne vodeci racuna ni o njihovim (vlastitim) etnickim pojedincima, niti onih drugih.
Drugim rijećima pojedinci i grupe koji su osuđeni nisu osuđeni samo zbog žrtava „onih drugih“, nego što je jos važnije i zbog žrtava koje su, zbog njihovih neofašističkih i rasističkih ciljeva, nastradale na tom suludom putu ubijajući najbližeg komšiju. I tako su odveli i svoje „etničke sljedbenike“ u smrt, kao i one druge.
Majčina bol je oslobođena razlikovanja „etniške boli“. Njena bol je univerzalna kategorija izdignuta i nespojiva sa etnićkim podjelama. Zato slaviti presuđene ratne zločine i ratne zločince kao heroje je direktni udar na tugu i bol onih koji žale za poginulim, bez obzira s koje strane dolaze.
Svaki pojedinac, a pogotovu intelektualac i političar mora da poštuje univerzalne vrijednosti. Jedna od tih vrijednosti je poštovanje sudskih odluka i pravnog sistema. U slućaju da je drugačije onda se takav intelektualac ili političar stavlja u ravan jednog teroriste koji u „ime Boga ili nekih političkih ciljeva“ dozvoljava sebi da odlučuje o životu i smrti.
Pojedini političari iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu moralno ni intelektualno zreli za funkcije koje obavljaju. Ograničavajući svoj lokalni i etnički (rasisticki) pogled na svijet, zloupotrijebljavajući vlastite pozicije i ciljeve u permanentnom sabotiranju i satanizaciji pravosudnog sitema u vlastitoj državi, permanentno degradiraju sebe i one koje predstavljaju. Sa destruktivnim i neofašitičkim optužbama uperenih prema svjetskim institucijama,državama, pojedincima i poput optužbi prema radu Haškog Tribunala pokazuju da žive u etničko-rasističkom shvatanju svijeta i pojedinca.
Takav odnos je baziran na javnom ili skrivenom podržavanju upravo onih politika zbog kojih je i osnovan Haški Tribunal. Takav odnos je slika intelektualnog, političkog i moralnog nivoa spomenutih političara. Taj nivo je etničko-rasistički ili bolje rečeno, plemenski koncept koji je prevaziđen jos u 18-om vijeku u okvirima međunarodnih pravno-političkih normi. A koje su dovele do globalizacije svjetskog poretka, ne samo u smislu društvenog uređenja, nego i u smislu stvaranja globalnih demokratskih građanskih sloboda, koji individuu stavljaju pred Bogom i zakonom na prvo mjesto.
Zloupotrijebljavajući svjesno ili iz neznanja, gorespomenuto, takvi intelektualci, političari i neki vjerski službenici, krijući se iza leđa apstraktnog kolektiviteta, pokušavaju da provedu u djelo sulude etničko-parcijalne ciljeve, a na raćun drugih i drugacijih, a ponajviše stavljajući breme kolektivne krivice vlastitom etničkom kolektivu, a što je upravo radom Haškog Tribunala explicitno dokazano da je to nemoguće, jer zlocčn ne čini kolektiv nego pojedinac i oni koji praktično realizuju te ciljeve.
Jer kad bi bilo drugaćije tj. kad bi kolektiv bio odgovoran za zloćine, onda bi kolektiv bio odgovoran i za vlastitu (ne)ravnopravnost tj. ne bi nam ni trebali zakoni, živjeli bi u kolektivnoj anarhiji.
Izjednačavanje pravosnažno osuđenih za najveće zločine u istoriji čovječanstva od strane međunarodne vrhovne sudske instance, sa kolektivnim herojima je svjesno stavljanje kolektivne krivice ispred pojedinačne odgovornosti, a time i nedopustivo prema pojedincima iz svih kolektiva. Pogotovu to je nepravedno prema žrtvama i njihovim porodicama koji samo konkretnim poznavanjem i shvatanjem uzroka gubitka mogu naći nekakav mir i moralnu satisfikaciju. Kako ožalošćeni onih koji su nastradali na strani osuđenog zločinca, tako i oni koji su se branili od te zločinacke politike i tih pojedinaca.
Proglašavanjem za heroje presuđenih za ratne zločine je stavljanje vlastitog etničkog kolektiva u poziciju destrukcije i u inferioran položaj u odnosu na univerzalnu jednakost pojedinca pred Bogom i zakonom.
Političari koji Hačkom Tribunalu pripisuju „etničku nastranost“ su u najmanju ruku sektaški populisti, jer Haški Tribunal nije produkt lokalnog predsjednika Mjesne Zajednice, nego je to produkt globalnog sistema u kojem živimo i koji je nastao kao produkt hiljadugodišnjih društvenih progresa. Koji je sinteza svih revolucija od francuske, preko oktobarske, kapitalističke, socijalističke, feudalne i posebno filozofsko-socioloških evolucijskih promjena, iz perspektive evolucije čitavog čovječanstva.
Haški tribunal nije sudio očevima, majkama, radnicima, muževima, ženama, komšijama, prjateljima, nego pojedincima koji su činili, podržavali, doprinjeli, nisu spriječavali ili su direktno učestvovali u zločinima. Haški Tribunal nije osudio privatno, porodično, roditeljsko ili ljudsko pravo jednog pojedinca, nego djela koje je taj pojedinac počinio u sklopu jednog ratnog sukoba. Kao otac, majka taj pojedinac može da bude i dalje voljen/žaljen od njegove porodice, prijatelja, komšija ili radnih kolega. Medjutim on ne smije da bude heroj onih koji vode politiku, koji imaju moć da oblikuju javno mišljenje, koji predstavljaju jedan kolektiv, koji su odgovorni za moralni i ekonomski status jedne države ili zajednice. Privatni odnos prema svemu što je oko nas je naša privatna stvar, ali odgovornost koju imaju nosioci javnih funkcija, institucije iii intelektualci i vjerski službenici, koji su prije svega nosioci institucionalnih vrijednosti, ne smiju tu moć koristiti za destruktivan odnos prema ratnom zločinu i pravnom sistemu.
Presuđeni ratni zločinci su presuđeni, jer nisu poštovali te norme i jer su se ponašali suprotno tim normama. Rijetko po cijenu vlastitog, ali života drugih i drugačijih. A to nije herojstvo.
Haški Tribunal je časno, dostojanstveno i objektivno presudio prošlosti, a betonirao budučnost Bosne i Hercegovine kao zemlje koja je dobrodošla u svijet globalizacije, evropskih demoktratskh normi i zemlje koja je značajan svjetski faktor u stvaranju demokratskih i građanskih sloboda. Upravo zbog te krvave prošlosti i Haškog Tribunala koji je pokazao da ta prošlost nema budučnosti.
H.M
