Trilaterala je formalno bila između Hrvatske-BiH-Srbije, ali praktično je to bila trilaterala između Hrvatske, Bakira Izetbegovića (BiH) i Srbije.
Zašto je to tako, moramo se pozabaviti samim Članovima Predsjedništva Čovićem i Ivanićem, njihovim ponašanjem na ovoj trilaterali, odnosno, njihovim zastupanjem interesa Hrvatske i Srbije, a ne Bosne i Hercegovine pri obavljanju dužnosti Člana Predsjedništva BiH, a koja podrazumijeva zastupanje interesa BiH i njenih vitalnih interesa.
Iz perpektive sastanka tri Predsjednika tj. tri zemlje može se komotno dati ocjena „vrlo dobar“ (4), pogotovo što su se većina učesnika potrudili da ostave i pošalju pozitivnu dimenziju, s osvrtom na ekonomiju, postignute rezultate, mir i stabilnost i buduće projekte.
Iako to s visokog nivoa zvući za obične građane često kao fraza, to je ipak korisno za sve pojedince, sve tri države. Jer Predsjednici šalju poruke koje oblikuju politički, ekonomski, sigurnosni i poslovni ambijent, a ne mogu da se na tako visokim i kratkim sastancima bave problemima svakog pojedinca, u smislu što Haso nije dobio dvije ovce, Ivi nije napravljena srušena kuća, ili Marku nije povećana penzija itd.
Čović i Ivanić formalno na platnom spisku u BiH, praktično u susjednim državama
Čović i Ivanić zastupaju BiH verbalno sve do onog momenta kad to ne smeta Hrvatskoj, odnosno, Srbiji. Odnosno dok je to po njima, u interesu njihovih „nadmatica“. Interes BiH za njih ne igra ulogu, osim ako su primorani na to.
Drugim riječima sva priča o granicama, mostovima, hidrocentralama, putevima za njih dvojicu je prihvatljiva sve dotle dok je to samo 100% prihvatljivo našim susjednim zemljama, tj. Predsjednicima, a interes BiH za njih dvojicu ne postoji.
Može se slobodno reći da su oni funkcioneri koji zastupaju interese Srbije, odnosno, Hrvatske, na leđima građana BiH, a u foteljama BiH.
Takav timski rad je sigurno mučan i za Predsjednike Srbije i Hrvatske. Jer u timu gdje dvojica „sputavaju i ograničavaju“ trečeg, svaki normalan čovjek se osjeća takođe sputan tj mora paziti kako i šta će reći, glumiti da je sve u redu, ponašati se kao da je normalno, a govor tijela ipak pokazuje uvijek suprotno.
Najbolji utisak je ostavila Predsjednica Hrvatske, koja je Čovićevu dogmu o izbornom zakonu ipak svela na jedino moguće rješenje: prava naroda i ostalih na osnovu Ustava i međunarodnih presuda“.
– Hrvatska kao potpisnica Vašingtonskog sporazuma obavezna je posebno pratiti procese u BiH. Smatramo da donošenje Izbornog zakona u skladu sa odlukama Ustavnog suda i međunarodnih tijela jesu nužne kako bi se osigurala dejtonska načela. Na čelnicima BiH je preuzeti odgovornost za osiguranje bolje budućnosti. Ja ističem načelo konstitutivnosti i jednakopravnosti sva tri naroda i ostalih te smatram da je to pravac u kojem bi čelnici BiH trebali pristupiti izmjeni izbornog zakonodavstva. U konačnici je najgora opcija da međunarodna zajednica nameće rješenja. Najbolji put je put ka EU, gdje će se jednog dana nužno mijenjati i Ustav BIH i da se ide ka konsocijacijskom modelu koji je ravnoteža kolektivnih i individualnih prava – izjavila je hrvatska predsjednica.
Zbog toga, iako su se učesnici potrudili da se sve završi u najboljem redu, ostala je mučna spoznaja i predstava licemjernog ili pasivnog ponašanja Ivanića i Čovića, kad je u pitanju interes države BiH, a kad je u pitanju neki konkretan problem, kao što je bila diskusija o granici između BiH i Srbije, ili most kod Bratunca.
Slična metoda, poznata kao sputavanje, ograničavanje, pa čak i mobbing osjetila se i kod Čovićevog ponovnog i degutantnog pokušaja ubacivanja teme o izbornom zakonu, te Ivanićevog „reagovanja“ koje je imalo za cilj da indirektno „pokaže“ na krivca, a da bi se njegova (Izebegovićeva) situacija još više zakomplikovala.
Drugim riječima, Ivanić više, a Čović u dijelu izbornog zakona, pokazivali su dozu likovanja, kakrakterističnu ulogama „licemjera“, a koji su u teoriji menadžmenta definisane kategorije profila koji se mogu pojaviti u timovima.
U takvom timskom radu, pozicija onoga koji je cilj tih „napada i metoda“ je teška, neprijatna i zahtijeva nadljudsku snagu prevazići vlastite osjećaje i dosljedno zastupati principe koji su u interesu projekta, u ovom slučaju BiH, preko Bakira Izetbegovića.
Koliko je Bakiru Izetbegoviću bilo naporno sjediti između dvojice kolega koji trošeći naše pare ruše našu domovinu i zastupaju interese drugih i kad je na štetu nas sviju, govori najbolje njegov potez brzog skidanja mikrofona i odlaska. Jer ko zna kako je bilo prije press-a.
Istu metodu Ivanić je primjenio pri dolijevanju „pritiska“ na Izetbegovića, s njegovim relativizovanjem problema oko bratunačkog mosta, a koji zbog parcela koje još nisu riješile imovinsko-pravne odnose sa vlasnicima, najvjerovatnije protjeranim ili pobijenim Bošnjacima, nije pušten u promet. Usput dodvoravajući se i bez potrebe „pomažući“ Vučiću kad je pressica već završila.
Ništa novo kad su u pitanju predstavnici iz manjeg entiteta koji su većinom izgubili empatiju prema narodu koji je najbrojniji u BiH i koji je i najubijaniji narod od strane bivših vlasti tog entieta, a čiji zvaničnici uglavnom interese Bošnjaka ne smatraju „ravnopravnim“ ni kad je u pitanju genocid, a kamoli kad je u pitanju imovina oko mosta ili kad je u pitanju interes koji zastupaju bošnjački predstavnici,a koji je u interesu svih u BiH.
Najbolji primjer je obaranje konstitutivnosti bosanskih Srba u kantonima. Taj zakon je pao samo zbog toga što je predložen od strane Bošnjaka i što je traženo da se kao ravnopravan jezik koristi i bosanski. Dakle, važnije je predstavnicima iz manjeg entiteta da ne prođe to „bosanski“ nego konstitutivnost vlastitog naroda.
Vučić je osjetio tu metodu „sputavanja i ograničavanja“ te je menadžerski donekle popravio mučnu atmosferu.
Uprkos nekim neslaganjima razgovori poput današnjeg su dobri, važni i doprinose rješavanju određenih problema, kazao je Vučić.
Projekt osuđen na propast
Što se tiće Čovića i njegovog projekta promjene izbornog zakona, uspio je koristeći metode „aktivne“ diplomatije kratkoročno da napravi širok krug onih koji su načelno podržavali njegove ciljeve, misleći da on ima dobre namjere. Čak i na ovoj „trilaterali plus dva“ skoro da je „potvrdio“ načelno podržavanje njegovih ciljeva, jer je bilo 4 na prema jedan, na štetu Izetbegovića.
Ali i to je uzalud, jer suština je nešto drugo.
Suština je ta da nema daljih etničkih podjela.
Čović je ovim „već sad propalim projektom“ demaskirao sebe, urušio HDZ, naštetio ugledu Hrvatske i hrvatskog naroda, uvukao Srbiju u priču „o konstitutivnost naroda u BiH“, dakle u etničke podjele, te time naštetio i ugledu Srbije.
I pored toga, dalje etničke podjele u BiH, sa ili bez Evropske Unije, Srbije i Hrvatske ne mogu proći.
Pa čak i tada, ako su protiv toga samo predstavnici Bošnjaka tj. Bošnjaci.
Jer narod, a koji je najubijaniji u BiH zbog etničke pripadnosti i to do genocida, ima pravo da kroji sudbinu građana na demokratski način i time da vodi i druge narode u bolje sutra, a ne u srednji vijek.
Kao najbrojniji narod, Bošnjaci nose i odgovornost da se društvo vodi u pravom smjeru, a ne u progrešnom tj. u smjeru podjela ili nekih drugih destruktivnih i ekstremističkih kretanja.
Zbog prijetnji koje dolaze od pristalica etničke podjele izbornog zakona, a koje su očajnićki pokušaj uraditi nešto što je u današnjoj Evropi nemoguće, moraju se svi zabrinuti, ali takođe i shvatiti onu narodnu „Izdržo je Mujo i gore“.
Na stranu što su ove igre poznate, ali i posmatrane od strane međunarodne zajednice.
H.M., 6.3.18
