Nakon nespretne izjave, u kojoj je Munira Subašić, izgovorila nešto što je druge povrijedilo, počeo je poznati BH stampedo “udri muški po slabijima i tako dokazuj patriotizam”.
S moje strane, mislim da je majka Munira Subašić, kao tipična, spontana i bez uvrede “neuka” baka, na pitanje o Ahmićima, reagovala emocionalno i refleksno. Sa izjavom “ne znam ja šta je tamo bilo” mislim da je mislila “da ne zna u kontextu posjete Predsjednice Hrvatske, a ne u kontextu ratnog žločina”.
Da bi se izvukla iz “zbunjenosti” koje je prouzrokovalo to pitanje, reagovala je linijom manjeg otpora “samo Srebrenica, Srebrenica i Srebrenica..”.
Teško se nazvati normalnim i dobronamjernim čovjekom, a u isto vrijeme bez ikakve odgovornosti s toliko mržnje, zlonamjernosti i nevaspitanja jednoj majci kao što je Munira i kojoj su od djece ostale samo dvije kosti, ili drugim majkama, ne samo iz Srebrenice ili Ahmića, pripisivati toliko neljudskoga i toliko nemoralnoga.
Sve neke face do face…
Da ipak ima ljudi koji su ostali normalni pokazuje status od Mehmeda Meše Pargana, koji ovdje s dobrom namjerom obljavljujemo:
U proteklih 22 godine Munira Subašić je na svojim plećima, zajedno sa majkama iz Srebrenice i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini nosila teret naše neodgovornosti prema tragediji koja se desila cijelom narodu. Dok su intelektualci šutjeli, vrlo često kalkulirajući da li je OK da se oni miješaju; dok su (brojni) mediji pokušavali da zadovolje sve uglove tragedije (uvažavajući pravo Radovana Karadžića da ga se ne zove zločincem sve dok presuda ne bude pravosnažna); dok se politika skrivala iza skutova dimija majki; dok su one lutale od nemila do nedraga dobijajući glavne bitke u Hagu (koje bismo očito gubili da tamo svojim “kreditom” žrtve nisu prevagnule upravo one – nepismene majke), u Briselu, Parizu… umjesto nas koji smo kobajagi školovani, sposobni, vizionari itd; dok su ostavljane same bez svoje djece i muževa, bez škole i iskustva da se nose sa medijima, političarima, špijunima… dok smo mi, umjesto pružanja podrške majkama da se izbore protiv zločinaca, svojih trauma i bola, njihovo življenje svodili na novčana primanja i “unovčavanje” Srebrenice; Dok… Dok…
I naravno, Munira Subašić je jučer izgovorila nekoliko rečenica koje nije trebala, koje su povrijedile druge ljude… Druge porodice i žrtve… To je neupitno! Ali, takav linč na koji je naišla nakon te dvije rečenice, on je nezapamćen. Majka Munira, nakon svega što je uradila umjesto nas, za žrtve, za istinu i za pravdu, to nije zaslužila. Šta sve Munira i Majke Srebrenice imaju nama da ne oproste! Tužno je da smo, poput gomile u srednjovjekovnim nastambama, u trenu krenuli da nosimo Muniru na vješala. Više je optužbi iznijeto protiv Munire nego protiv Karadžića i Kordića zajedno! Ako mislite da je drugačije pogledajte svoje statuse na FB!
Tužno je to!
Munira zaslužuje poštovanje i oprost. Mnogi nismo mogli ni pogriješiti, jer ništa i ne činimo!
Ako je pljuvanje po Muniri jedino što ćete učiniti ovih dana, nemojte ni to!
Jednostavnije je isključite se. A, ako želite biti uključeni, objavite neku od istina i tako pomozite žrtvama.
Munira je u sedmoj deceniji života, sa iskustvom majke koja je našla dvije kosti svoga sina i sahranila ih. Uz sve poštovanje Ahmićima, Zvorniku i drugim stratištima, ovim želim da otkupim dio Munirine jučerašnje greške. I molim vas, ne činite od Munire još jednom žrtvu. Ona nas je zadužila!!!
H.M.
